Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/framatrsat

Marketing

Ususret Obećanjima Frame Trsat . . .


Ovih se dana skupina od dvadesetak framaša vratila sa duhovne obnove ususret Obećanjima koja se održala na Košljunu. Našu duhovnu obnovu predvodio je fra Dragutin Bedenčić (župnik i gvardijan u Našicama, i jedan od osnivača Frame u Hrvatskoj). Okosnica cijele duhovne obnove bila je tema zajedništva unutar našega bratstva Frame. Ljudi koji nas okružuju su upravo onakvi kakvim ih mi vidimo: dali ćemo tražiti sve mane i propuste u svakom pojedincu, ili ćemo cijeniti pa i najmanji trud, vidjeti samo ono istinsko dobro u bližnjemu, odraz Božje ljubavi prema nama u svakom bratu i sestri koji nam je darovan i ''slučajno'' stavljen na naš životni put. . . S toga na tom divnom otočiću Košljunu razmišljasmo o našoj zajednici, jednoglasno molili dragog Oca da nas ojača i učvrsti našu međusobnu ljubav i razumjevanje. Sigurna sam da je svatko na poseban i jedinstven način doživio ovu duhovnu obnovu: ne samo kao priliku za ''napuniti baterije'', odvojiti se od svakodnevne vreve užurbanog života, već stati na trenutak i zaustaviti vrijeme i sve ono svijetovno. U tih par dana nije bilo ništa važno od ''ovoga svijeta'', već smo se usredotoćili na naš odnos prema Bogu, odnosno, kako smo mi to interpretirali, na ''vertikalu'' a kada se jednom to uskladi, i ''horiontala'' (naš odnos prema bližnjemu) postaje puno kvalitetnija. Jednom sam čula izreku ''Stavi Boga na prvo mjesto i sve ostalo će doći na svoje mjesto'' što je jedna velika istina.
Tokom boravka na Košljunu razmišljah što zapravo bratstvo Frame znači za mene i koju ulogu ona ima u mojem životu; između ostalog razmišljah o predstojećem blagdanu Svete Elizabete (zaštitnice FSR-a a time i Frame), kada naša braća i sestre iz FSR-a polažu svoje (privremene/vječne) Zavjete, o našim Obećanjima, te o našem identitetu kao najmlađim članovima franjevačke obitelji. Identitet našega bratstva savršeno je opisan u jednoj, na prvi pogled nadasve jednostavnoj molitvi, Molitvi Franjevačke Mladeži. Svi mi, barem jednom tjedno (a vjerujem da neki i češće), izgovaramo ovu molitvu, no međutim, pitam se koliko smo zaista usredotočeni na njeno puno znaćenje, koliko često razmišljamo o srži naše zajednice i o tome kako je zapravo sažeta cijela bit našega postojanja kao žive zajednice u toj miloj i samo na očigled jednostavnoj molitvi? U tim milosnim trenucima provedenim na Košljunu razmišljah o važnosti same biti zajedništva koja je predivno sroćena u tri djela u toj, tako nam dragoj, molitvi franjevačke mladeži:


I. dio
Gospodine Isuse Kriste,
ti koji si svjetlost i radost našega života,
daruj nam, molimo te, svoga Duha siromaštva
da nas štiti od svih zala;
daruj nam Duha poniznosti i jednostavnosti
da nas oslobađa od robovanja nama samima;
daruj nam smisao i velikodušno razumijevanje križa
da možemo ljubiti samo tebe,
te po tebi i u tebi sve ostalo, ljude i stvari.


Darujući svoju nesebičnu ljubav Gospodinu, darujemo ljubav svojemu bližnjemu, nepoznatoj osobi kojoj je potrebna upravo naša ljubav, naša utjeha ili samo mila riječ, pa čak i sam pogled. Međutim, primječujemo li mi te ljude koje možemo ispuniti Božjom ljubavlju: u vrevi svakodnevnog života, dali uhvatimo trenutak mira i sabranosti u molitvi da nam dragi Bog pokaže put kojime trebamo koračati? Koračati ka boljem svijetu čineći nesebična djela ljubavi nepoznatim ljudima, a koje smatramo braćom i sestrama po Gospodinu. E, po tome se spoznaje sama bit našega zajedništva: da možemo ljubiti Gospodina, po Gospodinu i u Gospodinu sve one koje nas okružuju, pa čak i onda kada se radi, na prvi pogled, o nepoznatim i nepoželjnim pojedincima. Jer po djelima ljubavi se prepoznaju djeca Gospodnja, te stoga ''budite izvršitelji Riječi, a ne samo slušatelji'' (Jak 1, 22)


II. dio
Iznad svega, Gospodine, daj nam isto srce i tijelo,
da možemo sijati radost gdje god prolazimo,
da se zauzimamo za dobro a budemo protiv zla,
da pomažemo braći u kojima si ti prisutan,
da svaki dan činimo dobra djela
i da tako budemo što bliži tebi.


Zajednica. . . zajednica u kojoj svi dišu, misle i osjećaju isto za opće dobro. Jednakost, ravnopravnost, poniznost – jesmo li to mi? Razmišljah o osobama do koje nasumce sjednemo prilikom naših framaških susreta: jesu li to osobe do koje smo silom prilika morali sjesti ili u toj osobi vidimo svoga brata ili sestru po Kristu kojeg ili koju, istinski ljubimo bratskom ljubavlju?
Svi smo mi braća, braća darovana po milosti Božjoj, koja obogaćuju i oplemenjuju naš život. Ta Božja poruka najljepše je očitovana u Isusovim riječima ''Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio'' (Iv 15,12). Ne smijemo birati koga ćemo ljubiti a koga nećemo, koga ćemo prihvatiti a koga ćemo izostaviti iz društva, koga ćemo hvaliti a protiv koga lažno svjedočiti: ne, to nisu odlike žive zajednice kojoj mi težimo. Naša zajednica, naša živa zajednica su naša braća i sestre, svi različiti, jedinstveni, a opet isti po tome što smo svi stvoreni po slici i prilici Božjoj. Svaki pojedinac u zajednici ima svoju ulogu: neka je veća, neka je manja, ali svaka je jedinstvena i nezamjenjiva. Jer zapamtite, svi smo mi ovdje sa nekim posebnim razlogom, svi smo mi vrelo talenata. Na nama leži odgovornost živjeti život žive zajednice, jer kako je rečeno ''Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je''. (Jak 4, 17)


III. dio
Pogledaj, Gospodine, naše duše i naša srca,
koja su spremna odazvati se na svaki poziv dobra;
daj nam radost da budemo veseli navjestitelji tvoga kraljevstva.
To te molimo, Gospodine, po Majci tvojoj i našoj, Djevici Mariji,
po našem serafskom Ocu
kojega smo izabrali za vođu na našem putu.
Amen


Pogledaj, Gospodine naše duše i naša srca, koja su spremna odazvati se na svaki poziv dobra. . . Što mislite, u današnje vrijeme, koliko je zapravo lako, odnosno teško svjedočiti svoju vjeru? Ne mislim pri tome prisustvovanje na Svetoj Misi, već svo ono vrijeme koje provedemo u vanjskom svijetu od Mise do Mise. Dali smo spremni svjedočiti svoju vjeru u obitelji, među prijateljima, u školi, na fakultetu, na poslu ili jednostavno na ulici? Promatrajući svoja djela van crkve, dali Gospodin može biti zadovoljan našim djelima, dali iskreno živimo svoju vjeru na slavu Gospodnju? Jesmo li zaista veseli navjestitelji Njegova kraljevstva ili ponekad javno prešutimo Njegovu prisutnost u našim srcima da bismo bili prihvaćeni a ne osuđivani, prigrljeni a ne odbačeni od svjetovne zajednice koja od nas želi stvoriti bezdušno biće, ovisno o blagodatima ovozemaljskog života, u društvu u kojem nije bitno prihvaćanje vjere i ljubavi prema Bogu? U takvom svijetu, gdje smo mi? Koliko često nam se dogodi da sebe smatramo vjernicima, a kad treba javno posvjedočiti – jednostavno nestanemo? I tako, bježeći od javnog svjedočenja, u duši nam odzvanja gromki glas ''što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru a djela nema?'' (Jak 2, 14)
S toga, dragi naši framaši, kada budete izgovarali ovu molitvu slijedećom prigodom, razmislite o našoj živoj zajednici, jer niste vi izabrali da budete u njoj, već ste VI izabrani da djelujete u njoj i s toga ''približite se Bogu i On će se približiti vama'' (Jak 4,8) . . .


I sada, obogaćeni iskustvom milošću prožetog boravka na Košljunu polako se pripremamo za naša framaška Obećanja, odnosno na obnovu naših krsnih obećanja u sklopu kojih ćemo svećano izjaviti ''Evo me'' obećavajući našem dragom Bogu da ćemo se truditi u narednoj godini dana živjeti svoj mladi život po Evanđelju, slijedeći primjer našega dragoga Svetoga Franje.

S toga, dragi moji framaši, dignimo svoj pogled i ponosno izrecimo Gospodinu svoj EVO ME!

(DT)


Post je objavljen 15.11.2009. u 22:50 sati.