Marketing
Simple Minds u Splitu - PREDOBRO!
Simple Minds @ Spaladium Arena, Split, 13.11.
Eh, moraš stvarno vjerovat da će biti koncert dobar toliko da potegneš 400 i kusur km puta dva i to u konkurenciji još dobrih koncerata na isti dan.
Kako sam u zaostatku radi "Foto Gerile" sa svim i svačim pa tako i objavljivanjem koncerata i novih recenzija albuma, tako nisam rekla da im je album „Graffiti Soul" stvarno jedan od boljih albuma izdanih ove godine u svijetu. I još imaš neki filing da moraš "bit doli".
Skeptici su misili da će ono bit 3 soma ljudi u vrh glave - e pa skeptici, Simple Mindsi su napunili Spaladium u broju daleko većem, i preko 7000 posjetitelja. Ma znamo mi da je Split gladan velikih koncerata, ali publika nije bila baš kazališna. Jer, cijela jer dvorana manje više bila na nogama uz njihove najveće hitove i da je i nakon 2 sata (što je bilo najavljivano kao puna dužina koncerta s bisom), koncert još debelo trajao.
Ili kako sam ja tipkala SMS svom „šoferu" koji me je čekao van dvorane: „Još ćeš se načekat, ovo nije gotovo, publika im ne da otić."
Nekadašnji kompići u karijeri, Simple Mindsi su davno izgubili komercijalnu bitku s U2, no nisu i onu možda najbitniju: nisu izgubili srce, energiju, volju, žar, žestinu ...
Dapače imaju to sve u većim količinama nego su je (žalibože što moram to ja, U2 fan reći) prikazali U2-jevci u Zagrebu
Više je Jim Kerr skakao od prve „Sanctify yourself" do treće kultne „Waterfront" i oznojio se komunicirajući s publikom nego Bono na cijelom koncertu i to usred ljeta.
Jest da je malo i podlazio publici s Hajdukovim šalom, ali Škoti vole hrvatski i „fuzbal" općenito, a najviše vole što je Hrvatska tukla Engleze usred Londona onomad, pa im to nije za zamjerit.
Publika je dobro prihvatila pjesme s novog albuma koje su predstavili publici (posebno su moćne bile „Moscow Undergorund" i „Stars Will Lead the Way") - ali što jest jest - zborno pjevanje je krenulo najprije s "Someone Somewhere in Summertime" i to ne samo zato što je Kerru glas poprilično pucao (pa i takav je dobro zvučao za nevjerovati!) pa je publiku zamolio za pomoć - koncert je naime skoro odgođen radi gripe koja je sklepala većinu članova benda (Kerra i Charlie Burchilla naročito), no oni ga nisu htjeli odgoditi. I dobro su učinili.
Bilo je evidentno da uživaju ko pajceki u koncertu i reakcijama publike, smijali su se od uha do uha, gripozni ili ne, a euforija koja je nastala krajem regularnog dijela koncerta na „Don't you" (se razme!) je zaista bila vrhunska.
Moram spomenuti i to da su nakon dugo vremena izveli opet „Once upon a time", ali i jedan minus a to je da je zvuk bio na granici lošeg, no da čak niti to nije umanjilo efekt. Onda pretpostavljajte kako je bilo. Koncert je završio na oko sat i 40 i najprije se činilo da ipak neće potrajati 2 sata jer se Kerr glasom već totalno mučio, no bis koji je počeo s „Alive and kicking" zvučao je ponovo tako žestoko da je koncert opet krenuo strmo uzlaznom putanjom.
„Belfast Child" je bio prekrasan emotivan moment koncerta, a zadnja „Gloria" je trajala i trajala i trajala.... Kako sam bila u prvim borbenim redovima i to na gelnderu dakle na dva metra od Burchilla i Kerra, koji je usput budi rečeno non-stop bio uz fanove iz prvog reda, bilo je posve jasno vidljivo da ih publika nosi do nebesa. Ili kako je to Kerr lijepo rekao: „Nama se jednostavno ne ide s pozornice".
I tako su odvaliti 2 sata i 15 minuta neplaniranih, i to je ono što će ih za svagda razlikovati od U2. Ili da završim uz zafrkanciju koja je ranih devedesetih dugo bila aktualna (dok se U2 nije odvojio nebu pod oblake) - odzdravno/pozdravna izmjena rečenica među ljudima (vani uglavnom):
„ .....Have a nice day/ good time"
"U2"
„Simple Minds" (smijeh).
Jedan od naj koncerata godine u nas. Stoposto.
Post je objavljen 18.11.2009. u 01:50 sati.