Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svid

Marketing

Zaljevski zvuk & Prženje etera donosi

U Zaljevski zvuk nam stižu Mandelbrot set i Avlijaneri. Prvi će najaviti solo koncert, dok će drugi predstaviti novu pjesmu.





A Prženje quintesencije donosi....

Izvrsna kombinacija muzičara, Josh Homme (Kyuss, Queens of The Stone Age) Dave Grohl (Nirvana, Foo Fighters) i John Paul Jones (Led Zeppelin) su snimili jednako izvrsan album Odazivaju se na ime Them Crooked Vultures, a mjuza im zvuči kao neurotični Hard Rock bez sladunjavih elemenata i s mnogo eksperimenta. Budući je u rocku gitara u prvom planu, mjuza može vući na Hommejeve bendove Queens of The Stone Age i projekt Desert Sessions, no u riffovima se očituje Zeppelinski groove korz bas gitaru John Paula Jonesa, dok je Grohl uvijek Nirvanski moćan i pouzdan na bubnjevima.
Album nam otvara pjesma koja može asocirati na naslove Nirvane, Nobody loves me, neither do I. Poput većine stvari na ovom albumu, prva lasta ne čini proljeće, odnosno početak stvari vam ne daje garancije kako će ona zazvučati za minutu dvije. Dakle pjesma kreće u tempu moderate rocka i ima izrazite Zeppelinske rifove i refren. Primjetne su is lide gitare, sve da nas asocira na Pagea. Onda nakon drugog refrena imamo komešanje u strukturi pjesme, da bi se zatim ona u potpunosti izmijenila i čeka nas Kyuss QOTSA stoner finale u trajanju od dvije i pol minute.
Onda imamo veselicu, pjesmu koja kao da je skinuta sa sredine Zeppelinove trojke (Celebration Days, Out on the Tiles , pjesma Mind Eraser No Chaser. Tu nam i Grohl doprinosi njegovim Foo Fighters falsetom na refrenu. Meni je to nekako najdraža pjesma na albumu, najviše vas tjera na ples, pjevušenje i završava zajebantskim solom na trubama.
Prvi singl benda No Fang je još jedna čvrsta rockerica sa gomilu gitara, malo slide đitre, malo one odsvirane normalnom tehnikom, pravi susret Pageovskog i QOTSA zvučnog zida. Sama pjesma ima ritmiku koja može podsjetiti na QUTSA-in najveći hit No One Knows.



Dead End Friendas je potpuni ulazak na teren QOTSA, ponajviše zbog Hommejevih vokalnih eskapada ala Roy Orbison. Ova pjesma vam ne ulazi na prvu, kao prethodne tri, ali s vremenom zavolite njen pomalo psihodelični oklop.
Zatim nam slijedi prva duža pjesma. Elephants, jeli slonovi, a takva je pjesma velika s mnogo različitih djelova, koja izolirani izgledaju monstruozno, a takva su i kada ih spojite, no kada joj priđete bez straha uvidite da je to monumentalno djelo prirode, ovaj muzike. Dodajmo da refren pjesme svoji psihodeličnim insturmentarijem pomalo asocira na Zeppelin klasik Kashmir, dok je glavni riff pjesme tipičan izdanak QOTSA robot rocka, a stvar završava i počinje Zeppelinovskim bugijem.
I onda opet zabava. Stvar Scumbag Blues zvuči kao da je izvode Cream. Homme je totalno skinuo falseto Jack Brucea s refrena pjesme In The White Room. Opaka pjesma, ali u njoj će najviše uživati fanovi Creama i Hard Rocka 70-ih. Naj retro pjesma na albumu, s zajebantskim funky kljovama.
Bandoliers je jedna mirnija pjesma, koja nas psihodeličnom vokalnom interpretacijom vraća na QOTSA za vrijeme albuma Lullibies To Paralise.


Onda povratak u nervozu. Pjesma Reptiles muzički dočarava brze kretnje, recimo hrpe krokodila dok trga nesretni plijen. Jedna od boljih na albumu.
Interlude With Ludes je atmosferična pjesma koja zvuči kao eksperimentalne pjesme s Dessert Sessions albuma. Mnogo falseta, čudne klavijature u pozadini i ritam odsviran na metalnim kantama ili na obručima seta bubnja ili na nečemu što zvuči slično tome.
Nakon ovog eksperimentalnog intermezza slijedi najduža pjesma na albumu i po trajanju i po imenu ; Warshaw or the First Breath You take after you Give up. Dakle imamo odrezani stomp glavni riff i cirkusantski refren, dakle vergl u pozadini , tročetvrtinski takt. Zaigrano. Onda nam se za vrijeme solaže pjesma postepeno ubrzava ali umjesto totalnog cirkusko verglaškog finala imamo Sonic Youthovski ili Melvinski psihodelični nastavak putovanja kroz svemirsku tamu. Jipi je.
Caligulove je opet povratak u sedamdesete sa zvukom starih klavijatura, jasno s modernim dodirom produkcijem. No i dalje ne napuštamo psihodelične vode u kojima je album zaplovio još na pjesmi Interlude With Ludes što može može zasmetati dinamici albuma prilikom površnog slušanja, ali ako je slušanje, jeli aktivno jeli, onda se sve čari ove pjesme, sitne cake na gitarskim efektima, klavijaturama otkrivaju kao poklon slušateljevoj koncentraciji. Svakako jedna od boljih pjesmi na albumu. Ali nakon nje ide uz Mind Eraser najbolja pjesma na albumu. Gunman kreće kao neka industro pjesma ali odsvirana bez kompjuterskih semplova, s izvrsnim psihodeličnim refrenom na tragu Masters of Reality. Pravi svemirski gothic disco.
Album zatvara Spining on Deffodills. Kreće klavirom koju nadglašava buka distorzije i onda jedan piratski rif, duboki ritam na indijanama i sve zvuči kao neka paklena verzija Kashmira.


Dakle, još jedan izvrstan album izašao ove godine. Muzički znalci su još jednom pokazali zašto su toliko cijenjeni. Naime, nisu išli na sigurno i napravili album pun trominutnih rock hitića, nego su duboko zabrazdili u sve psihodeliju od početne do današnje faze, ali nikad ne isključivši sveprisutni hard rock element. Zapravo ovo je Hard Rock kakav treba biti, a ne kakav se danas prodaje kroz neke istrošene sweet metal bendove poput Bon Jovia, koji koriste termin Hard Rock, jer je Sweet ili Hair metal postao sinonim za lošu mjuzu. Samo što onda umanjuju vrijednost Hard Rocka, ali Them Crooked Vultures su ovdje da to isprave.



Pozdrave šalju MT & ML

Post je objavljen 17.11.2009. u 13:09 sati.