(1989.)
dok svijeća gori i loša muzika razara uši
ljudi žubore i njihov šapat se pretvara u jecaj
nitko ne postoji izvan njihovih misli
a mi smo se u svoj kut stisli
vidim sjenke kako prolaze kroz nas i nestaju kroz zidove
ispisuješ riječi na praznoj čaši
a onda opet sve tragove brišeš
tražiš li mir za svoje promrzle ruke
ili samo čekaš da svijeća dogori
bezvremeno vrijeme se potkrada kao slovo između redova
kao taj sjaj u tvojim očima, taj ples sjena u njima
na rubu oka ponekad ti zaiskri suza
i kao ptica proleti niz obraz
znam da je teško odreći se prošlosti
ali riskiraj i ostavi sve iza sebe
pomozi mojoj pijanoj duši da dopre barem do prividne topline
ponekad mi se čini da umirem gledajući te tako skrušenu
umornu od sitnih čestica života
kao adrenalin protičeš mojim venama
daješ mi snagu i vraćaš osmijeh
pokloni mi jedan i sa tvojih obraza
istisni tu bol kroz suzu iz sebe
ne dozvoli da te kradu pijane budale
dok odsjaj praznine krije se u tebi
ludilo koje me brani od zla pomoći će ti ako želiš
moje oči su te prepune
potraži moje ruke, tako su željne topline
zauzvrat ću ti pokloniti mir koji toliko tražiš
prisjećajući se ratova koji su srušili stare zidine
koje su nas trebale čuvati od zla
koje bi nas mogle noćas spasiti od sna
Post je objavljen 16.11.2009. u 11:01 sati.