05:55 Kaja se po običaju probudila i počela rondati po sobi. Probudila je i mene, ali nekako sam uspio nastaviti spavati do pola devet. Kaja je u međuvremenu otišla na izlet po okolici Creela. Svatko danas ide na svoju stranu što i nije toliko loše. Odmorit ćemo se jedan od drugoga.
Tuširam se, malo pišem, a potom odlazim na ručak u Restaurante Veronica, restoran kojeg preporučuju na dva mjesta. Još uvijek pod lošim dojmovima sinoćnjeg steaka odlučujem danas meksičkom steaku dati još jednu priliku. Jesam li ili nisam u stočarskom kraju? Veronikin, iako daleko bolji i ukusniji od sinoćnje splačine za pranje poda, nažalost daleko je od onog sočnog argentinskog steaka kojeg sam jeo u Mendozi prije par godina. Moja se potraga nastavlja...
Unajmljujem skuter i odlučujem istražiti okolicu. Od Nepala prije pola godine ga nisam vozio pa mi baš i nije svejedno. Ali uvijek je tako. Znam da će nakon početnih desetak minuta strah nestati i da ću se posve prepustiti uživanciji jurnjave po ovim planinskim cestama. Samo da me murija ne uhvati jer vozačke nemam. Ali u Meksiku se čak i to može navodno riješiti – kaže Lonely Planet da se prometnom policajcu u tom slučaju tutne u ruku 50 pesosa. Manje od dvadeset kuna.
Oko sedam kilometara od Creela nalazi se jezero Arareco. Cesta do jezera lijepo je asfaltirana i uglavnom ravna. Užitak je voziti dok pluća puniš svježim planinskim zrakom, a na licu osjećaš zrake sunca. No, iako je cesta ravna, skuter može potegnuti do maksimalnih 75 km/h. Toliko o mojoj jurnjavi po planinama Sierra Madre Occidental. Krajolik je prekrasan. S lijeve i desne strane ceste pružaju se prostrani pašnjaci. Posvuda dominira žuta boja jer je trava opaljena suncem nakon dugog ljeta. Mnogo je krava i konja. U daljini žutu boju pašnjaka prekidaju tek tamnozeleni brežuljci prekriveni borovima. Tu i tamo se vidi pokoja kućica sklepana navrat nanos od drva.
Iznenada sam na jezeru. Koliko god je prije prevladavala žuta boja, tako sada prevladava plava. Arareco je umjetno jezero stvoreno pedesetih godina prošlog stoljeća radi bolje opskrbe kraja vodom. Površina mu je 40 hektara i gledajući s obale mirnu plavu površinu ovog u obliku slova V jezera zakleo bih se, da ne znam, da je riječ o prirodnom jezeru. Uz jezero postoji nekoliko kućica, mogu se unajmiti čamci po satu, no ja radije nastavljam svojim Yamaha skuterom dalje prema mirnijem kutku jezera. Mučim se po makadamu s obzirom da je cesta oko jezera neasfaltirana, ali vrijedilo je. Parkiram skuter na jednoj uzvisini i spuštam se prema vodi. Konji slobodno prolaze pokraj mene. U malenom zaljevu sam, skriven od znatiželjnih pogleda. Ali znatiželjnih pogleda uopće nema na Ararecu. Ranije sam susreo grupicu američkih motorista i dva meksička turista koji su unajmili jedan od onih čamaca. I naravno Tarahumara Indijanci s obzirom da žive po selima u okolici Arareca. Mir i tišina. Uzimam Paula Therouxa i ne treba mi puno da se skoncentriram i počnem čitati njegovu “Obalu komaraca”. Polako se približavam kraju. Na trenutak dižem pogled s knjige i promatram zaljev kojeg na kraju omeđuju grote neobičnih oblika. Površina vode je i dalje mirna i plave boje, isprekidana tek tu i tamo pokojim ovećim virećim kamenom ili vlatima trave koja raste u plićaku. Udišem svjež zrak prepun arome borova.
Ostavljam Arareco iza sebe i nastavljam još malo prema jugu. Cesta je sada drugačija – zavojita je, penje se i spušta. Ravnine skoro da više i nema. I krajolik je drugačiji – pašnjaci polako nestaju, a pojavljuju se sve gušće i gušće borove šume. Miris borova je sve intenzivniji. Uživam. No, nikada ne bih rekao da se nalazim u Meksiku. Ovakav Meksiko nisam očekivao ni u najluđim snovima. Prije bih rekao da sam negdje u planinama SAD-a. Lake Placid mi neprestano pada na pamet.
Pola sata vožnje i nema ni žive duše. Nema više pašnjaka s kravama i konjima. Nema kuća. Nema vozila u prometu. Nema ljudi. Pustoš. Borove šume, cesta i ja. Mogao bih tko zna do kada nastaviti ovako. Ipak, okrećem se i vraćam prema jezeru. S uzvisine bacam još jedan pogled na prekrasan i miran Arareco i malo dalje nastavljam makadamom prema San Ignaciju, selu Tarahumara Indijanaca. Borove šume ponovno nestaju i pojavljuju se žuti pašnjaci dokle pogled seže. Krave posvuda. Jedna je zalutala izvan ograđenog prostora na moju cestu. Od straha se ne miče i gleda me. Gledam ja nju i ne mičem se. Naposljetku ju odlučujem potjerati i proći jer bih ovako oči u oči s kravom mogao nastaviti do beskonačnosti. Malo dalje se ponovno zaustavljam. U videokrug mi upada svježe oprani veš koji se vijori na povjetarcu. Usred žutog pašnjaka. Daleko od bilo koje od onih drvenih straćara koje imam na vidiku. Na drugom kraju, žena Tarahumarka u žarko crvenoj odjeći s djetetom na leđima i psom u pratnji penje se na jedan od rijetkih brežuljaka prema svojoj drvenoj kućici.
U San Ignaciju zaustavljam se najprije pred crkvicom isusovačke misije Svetog Ignacija, koju su isusovci podigli u 18. stoljeću u selu Tarahumara Indijanaca s namjerom da ih pokrste. Isusovci su odavno otišli, a od misije je ostala samo malena crkvica, sagrađena vrlo jednostavnim nizanjem kamenja različite veličine. Crkvica izgleda veoma rustično, ali piktoreskno, a njena unutrašnjost je isto tako piktoreskna, unatoč tome što osim glavnog oltara nema puno u njoj.
Tarahumara Indijanci žive u betonskim kućama u okolici crkvice. Kako je poslijepodne, škola je gotova pa se mnogo djece igra na suncu i svježem zraku. Jedni igraju odbojku, drugi košarku, treći samo sjede na zidiću i promatraju ližući sladoled. Vidim malo starijih Tarahumara. Tek tu i tamo pokoju stariju ženu koja prodaje suvenire. Pretpostavljam da u kućama ili u polju obavljaju svakodnevne poslove. Jer sunce je još dosta visoko i dan treba iskoristiti. Zapanjuje me šarenilo boja odjeće Tarahumara.
Napuštam Tarahumara Indijance i prepuštam ih njihovoj idili. Nastavljam makadamom prema Creelu. Putem se mimoilazim s konjskom zapregom i par starijih Tarahumaraca i Tarahumarki na njoj. Vraćaju se iz polja. Pejzažem sada dominiraju visoke stijene neobičnih oblika.
U Creelu vraćam skuter i odlučujem se još malo prošetati mjestom. Glavna ulica, glavni trg s dražesnim paviljonom poput onog našeg zagrebačkog na Zrinjevcu, dvije crkvice. Sjedam na klupicu pred jednom od crkvica kada pred mene iskače Kaja. Vratila se s izleta. Dobre je volje. Napokon. I ja sam dobre volje. Napokon. Čini se da je bila dobra odluka da se malo rastanemo. Barem na par sati.
Sunce je zašlo. Polako počinje padati mrak u Creelu. Temperatura se naglo spušta. Iz dimnjaka kuća počinje izlaziti dim. Miris dima ponovno se širi mjestom.