Marketing
Tko će kupiti državna poduzeća?
Sunce sja, trava raste, političari lupetaju, kompanije u državnom vlasništvu potkradaju budžet i građane... Na prvi pogled sve se čini na vlas jednako kao i u proteklim desetljećima, sukladno drevnom biblijskom vapaju premudrog Salomona protiv dosade: ''Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem''. No za razliku od ranijih vremena kada su općepoznate krađe u javnom sektoru bile tretirane skoro pa dobrohotno: ''riječ je o sitnicama koje netko maliciozno napuhava zbog vlastitih političkih interesa'' ili, ''dečki su se malo preigrali, ali ćemo ih mi vrlo brzo zauzdati'', ovog su se puta na krađe u javnim poduzećima obrušili i domaći mediji. A kad se u Hrvatskoj mediji masovno i skoro pa koordinirano obruše na neku temu, analitični promatrač se automatski upita: gdje je tu, za boga miloga, komercijalni interes vlasnika medija? Naime, u priče o nezavisnim medijima u Hrvatskoj vjeruju još jedino djeca, luđaci i poneki dužnosnik? Hipnotičke zakletve suverenitetu već odavno ne cirkuliraju u domaćoj javnosti: hrvatske banke su u Francuskoj i Italiji, hrvatski vojnici u Afganistanu, hrvatska nafta i plin u Mađarskoj i Rusiji, hrvatska industrija u prahu i pepelu, Piranski zaljev je izgleda u Sloveniji, dok su hrvatski mediji, kao što je i red - u Austriji i Njemačkoj.
Gledano kroz tu prizmu, ispada da su sve te učestale javne hajke na Hrvatsku elektroprivredu, Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Jadroliniju, Croatia Airlines, Hrvatske autoceste i dr. dio pomno smišljenog plana. Naime, nikom normalnom ne pada na pamet tvrditi da su ove državne kompanije radile pošteno i u skladu sa zakonom (o tome su, uostalom, napisani tomovi i tomovi knjiga, tisuće stranice izvještaja domaćih i inozemnih institucija), ali, prije su drpali neizrecivo mnogo više negoli danas, a država im je gledala kroz prste. Danas se o banalnoj krađi od par stotina tisuća kuna u jednoj državnoj tvrtki tokom samo 10 dana objavi ravno 379 medijskih priloga. Tako je, primjerice, nedavna konstatacija o notornim nelogičnostima u javnim nabavama, kad 11 javnih tvrtki u nepuna dva mjeseca sklope ugovore o nabavi ICT robe i usluga samo s jednom jedinom firmom – King ICT, tvrtkom-kćeri M SAN Grupe, vrijednih 37.563.151,21 kuna, primljena totalno cool, na najave da će u rujnu s istom tvrtkom državne tvrtke sklopiti još 6 do 7 ugovora o nabavi (kako netko u kolovozu može znati s kim će državna poduzeća sklapati ugovore teške milijune i milijune kuna mjesec dana kasnije, u rujnu?) opet su svi ostali cool, a onda se za neku minornu mućku od 500, 600 tisuća kuna mediji ostrve, a zbunjenom dužnosniku ozbiljno prijeti zatvor. Nešto tu nije u redu. Maca može zakopati drek, ali svi znamo da je kakala!
A onda, kad je već napetost bila na vrhuncu pa su i dežurne naivčine skoro povjerovale da su zapuhali neki novi vjetrovi (''ako nema druge, možemo mi i pošteno''), na svjetlo dana su se počele probijati prve rasprave o budžetu za slijedeću godinu i sve se, poput Rubickove kocke, počelo automatski slagati na svoje mjesto. S jedne strane, država planira prihode u 2010. na oko 112 milijardi kuna, a predviđa da bi manjak u proračunu bio 7,5 do 8 milijardi kuna. Povijest nas uči da prihodi države nikad nisu na razini planiranih već se uvijek nekom čudesnom alkemijom nađu ispod te granice, dok su rashodi opet u pravilu znatno veći, jer trošenje nam stvarno ide fenomenalno, pa se bez pesimističkog pretjerivanja može konstatirati da će manjak po svoj prilici iznositi 9 do 10 milijardi kuna. Trebat će otplaćivati milijarde eura kredita, jamstava… Drugom riječima, ni uz najoptimističniji i skroz-na-skroz ''državotvoran'' scenarij, to nikako neće moći proći bez tzv. privatizacijskih prihoda. Riječju, morat će se prodati poneko poduzeće u državnom vlasništvu.
E sad, budući da na domaćem tržištu nema slobodnog kapitala, kupci će vjerojatno doći iz inozemstva, a da bi cijena nekog državnog poduzeća koje će uskoro završiti na bubnju bila što niža, treba je svim raspoloživim sredstvima pravovremeno srušiti. Nekad je tome služilo javno pozivanje na domoljublje plus malo optuživanja protivnika za komunizam, nostalgiju ili srpsko porijeklo te izdaju nacionalnih interesa i, hopla – državna tvrtka bi se doslovce za jednu kunu našla privatizirana u rukama domaćih tajkuna. Danas je metodologija kompliciranija, sofisticiranija i duže traje. Jer, eto, i Hrvatska se u međuvremenu demokratizirala. Tome danas služe afere. Ako se i ne sruši cijelo poslovodstvo neke kompanije u državnom vlasništvu, bar će se temeljito poljuljati, nalijepit će im se niz etiketa, osporit će se svi elementi poslovanja, i prljavi ali i čisti, a njihov se prirodni saveznik – politika, neće usuditi opirati i stati u obranu državnog vlasništva nad ''korumpiranom'' tvrtkom jer bi time sami sebi nalijepili naljepnice korumpiranih. Na kraju će nešto što bi normalno koštalo 2 milijarde biti prodano za milijardu i pol. Ili još povoljnije. Uostalom, tome i služe nezavisni mediji. U međuvremenu će se javnost zabaviti mnogo atraktivnijim temama: Hoće li Simonica konačno ostaviti Antu? Kako je prošla saga iz popularne emisija ''Mijenjam ženu?'' Što je novog ispalio don Kaćunko? Kako će na to reagirati Torcida? Tko bi uz takvo informacijsko obilje koje svakodnevno naplavljuju slobodni hrvatski mediji razmišljao o banalnostima po kojoj će cijeni danas, sutra biti, recimo, prodan HEP? A i kakva korist od razmišljanja? Od njega uglavnom samo glava naraste.
Post je objavljen 15.11.2009. u 00:00 sati.