Osvanulo je hladno jutro. Dugo mi treba da se prisilim da izađem iz toplog kreveta. Vani već čujem ljude kako obavljaju svakodnevne poslove. Danas je srijeda i vozi samo Primera Express. Kroz Posadu Barrancas prolazi u 14:30 što znači da imamo cijelo jutro za istraživanje okolice.
Areponapuchi je jedino mjesto uz prugu koje se nalazi na samom rubu Bakrenog kanjona. Na svježem jutarnjem zraku šećemo do vidikovca. Nebo je plavo, bez ijednog oblačka. Sunce sija. Penjemo se stazicom kroz borovu šumu do hotela Mirador, uz kojeg se nalazi vidikovac. Pogled na hotel s balkonima na rubu provalije s jedne strane i spektakularan Barranca del Cobre, Bakreni kanjon, s druge istovremeno tjera strah u kosti i oduzima dah. Kanjon je ogroman, a odavdje se vidi samo jedan dio. Koliko ga još ima u nastavku?! Kraj mu se ni ne nazire. Čudotvorno djelo prirode – kiše i vjetra. Stojim na vrhu nekoliko stotina metara visoke provalije i promatram kućice raštrkane po kanjonu. Pitam se kako su ti ljudi odlučili živjeti na tako nepristupačnom terenu. Čovjek mora zaista biti hrabar i živjeti tako daleko od najbliže civilizacije. Ne vidim ceste, čak ni makadam. Samo uski puteljci koji se vijugavo spuštaju uz kućice prema dnu kanjona. Na licu osjećam zrake sunca. Osluškujem zvuk vjetra koji dopire iz kanjona. Iznenada čujem dječji plač. Dolazi od tamo negdje ispod. I kako je iznenada došao taj dječji plač, tako iznenada i nestaje.
Vraćam se u kolibu još uvijek pod snažnim impresijama Barrance del Cobre. Pitam se kako li je ovaj prekrasan kutak planete uspio izbjeći hordama turista? Dok čekam vlak, kradem još pokoju zraku sunca. Ugodnih je dvadesetak stupnjeva.
Vlak dolazi na vrijeme. Nevjerovatna stvar u Meksiku. Nešto ipak u ovoj zemlji dolazi na vrijeme. Ulazimo u vlak koji se malo razlikuje od onog ekonomske klase kojim smo došli jučer. Jedina vidljiva razlika je cijena. Za dva sata današnje vožnje u prvoj klasi plaćamo gotovo kao za devet sati vožnje jučer u ekonomskoj klasi.
U Creelu izlazimo iz vlaka. Nalazimo se još više u planinama Sierra Madre Occidental. Na 2338 metara nadmorske visine. Već na kolodvoru oko nas se okuplja masa domorodaca od kojih nam svaki želi uvaliti svoj hotel ili hostel i tako pobrati proviziju. Većine se uspjevamo otarasiti. Dva klinca nas odlučuju pratiti. Pokušavamo biti grubi, ali ni to ih ne zaustavlja. Plan nam je otići do sedam kilometara udaljenog jezera Arareco i ondje na dvije noći iznajmiti kolibu na obali jezera. Nažalost, ured za iznajmljivanje je zatvoren. Nema izvješenog radnog vremena. Ulazimo u jednu od turističkih agencija u glavnoj ulici i saznajemo da kolibe baš i nisu nešto i da su dosta nepristupačne bez vlastitog automobila. Ne znam da li im je za vjerovati, ali nema drugog načina da provjerimo priču. Mijenjamo plan i odlučujemo ostati u Creelu. Dajemo šansu onim klincima koji nas i dalje uporno prate. Pokazuju nam dva mjesta, ali niti jedno nije nešto posebno. Nastavljamo sami potragu. Klinci ne odustaju. Vani polako počinje padati mrak. Naposljetku pronalazimo Cabanas Bertis i ugodnu, u drvu uređenu, sobu. Obitelj je veoma ljubazna. Klinci ostaju bez provizije. Baš mi je drago jer mi se ne sviđa da nas netko toliko maltretira samo zato jer smo turisti i vjerovatno imamo para na bacanje.
U večernjoj šetnji mjestom dobivam nešto potpuniju sliku Creela. Za razliku od Arepa, Creel je puno turističkiji. Uz glavnu ulicu nižu se suvenirnice, hoteli, hosteli, kafići i restorani. Ali sve se doima nekako skladno. Nepretenciozno za razliku od nekih drugih turističkih mjesta. Ulica je čista, kuće su prizemnice ili jednokatnice izgrađene u drvu i kamenu, ali nažalost i betonu. No, sve djeluje poput nekog idiličnog planinskog američkog mjestašca. Ponovno nedostaje samo da padne snijeg da idila bude potpuna. I skijalište u blizini.
Hladno je. Kako dišemo, iz ustiju nam izlazi para. Temperatura se spušta prema nuli. Na sebi imam jednu jedinu majicu dugih rukava koju sam sa sobom ponio u Meksiko. Nisam očekivao ovakvu hladnoću. Ali uvijek sam radije za ovu temperaturu, nego za one vrućine i vlagu Yucatana i Acapulca.
Na glavnoj ulici svjež planinski zrak miješa se s mirisom izgorjelog drva iz dimnjaka. Većina se ovdje grije na drva.
Večera u jednom od restorana koji nam je preporučio Lonely Planet ne završava dobro. Osim odlične juhe od kukuruza, ostatak je čista splačina. Steak kao da je njime netko oprao pod i onda stavio na tanjur. Bljutava okusa, tanak i žilav. Nikada ne bih rekao da se nalazimo u stočarskom kraju Meksika. Možda sutra budem imao više sreće u nekom drugom restoranu. Hrana u ovom večerašnjem je daleko najgora od dolaska u Meksiko.