Vani je mrkli mrak dok mi kradomice izlazimo iz hotela. Svi još uvijek spavaju. Pola šest je ujutro. Glavna ulica je pusta i mirna. Jedino se čuje rondanje kotača naših kofera po kamenim pločama. Na glavnom trgu čistač ulice i njegov kompanjon jedine su budne duše. I komarci. Oni nikada ne spavaju.
Autobus za Guadalajaru po planu dolazi u šest sati. U njemu već ima ljudi jer mu je Cuyutlan samo usputna stanica. Upadamo mi, mlađi francuski par i jedna domorotkinja. Dok autobus gazi kroz mrak iz Cuyutlana u smjeru Tecomana, pridružuje nam se još putnika. Djeca spremna za školu, odrasli za posao ili da obave važne poslove u većim gradovima poput Tecomana, Colime, Ciudad Guzmana ili Guadalajare. Djeluju poput prispodoba usred noći.
Polako se dani i dan počinje dobivati svoje konture. Nakon Tecomana konačno ostavljamo iza sebe loše seoske ceste i cestice i po prvi put, ako ne računamo onih par kilometara oko Chetumala i Campechea na Yucatanu, dižemo se na pravu autocestu. Između Tecomana i Guadalajare u punom je profilu autocesta iznenađujuće dobre kvalitete. Dok se njome penjemo iz Tecomana, koji je gotovo na razini mora, prema Guadalajari, na 1540 metara nadmorske visine, različiti pejzaži se izmjenjuju nevjerovatnom brzinom. Najprije prašuma na nižim nadmorskim visinama gdje vladaju visoke temperature i vlaga, Potom se iznad nje sramežljivo počinje pojavljivati sve više i više borova, ispresijecani drugim višim drvećem. Pola sata pred Guadalajarom krajolik oduzima dah. Nepregledna obradiva polja i pašnjaci puni konja i goveda dokle pogled seže. Tek u daljini, tamo negdje u maglici, naziru se konture nekakvih brežuljaka. Pet minuta kasnije prolazimo kroz pravu pustinju. Nema ni žive duše. Ni ljudi ni životinja ni biljaka. Prevladava samo jednolično sivo-smeđa boja tla. Kao da je netko upravo ovdje bacio atomsku bombu. Pet minuta kasnije vraćamo se na žutu boju suncem opaljene trave i ponovo nepregledne pašnjake i polja. Poseban kolorit krajoliku daju polja agava koji se bez prestanka pružaju s lijeve i desne strane autoceste prema Guadalajari. Guadalajara je glavni grad meksičke savezne države Jalisco, države poznate po proizvodnji tekile. A tekila se proizvodi od agave. Iako se ovo meksičko piće proizvodi i u nekim okolnim meksičkim državama, kažu da je jedina prava tekila ona iz Jalisca. Ovdje nedaleko Guadalajare čak i postoji mjesto koje se zove Tequila.
Ubrzo ulazimo u grad. Autocesta prelazi u široke avenije i nadvožnjake. Kao što je to kod svih velikih gradova u svijetu, prvo nam se ukazuje periferija s modernim shopping centrima, koji su načičkani jedan do drugoga toliko da se čini kao da više nema mjesta za nove, zatim udaljenije rezidencijalne četvrti, betonske majstorije, a potom nešto uređeniji centar, iako mi u njega ne ulazimo, već samo dotičemo njegov rubni dio. Puno ljudi, još više automobila i gradskih autobusa. Guadalajara je drugi po veličini grad u Meksiku. Ima 4.1 milijun stanovnika. Gotovo kao cijela Hrvatska.
I ona je samo naša tranzitna točka prema sjeveru. Guadalajarski autobusni kolodvor više nalikuje na aerodrom, nego na autobusni kolodvor. Izgrađen je u obliku velikog slova V i svaka prijevoznička kuća ima svoj poseban dio, tzv. modul, što uvelike otežava nama turistima pronalaženje prijevoznika koji baš vozi u našem smjeru ili, u slučaju više prijevoznika prema istoj destinaciji, uspoređivanje cijena. Mi imamo sreće jer tamo gdje nas pušta nas Sur de Jalisco bus iz Cuyutlana nalazi se šalter prijevoznika za Los Mochis na sjeveru Meksika. Transportes y autobuses del Pacifico (TAP) mi na prvi pogled na izgleda obećavajuće iako se teta na šalteru kune majkom, ocem i svim mrtvim precima (ok, ne baš toliko) da je riječ o autobusu prve klase. Za četrnaest sati vožnje ne bih uzeo ništa drugo nego prvu klasu. Nema nam druge – uzimamo kartu. Ali tek za četiri sata, iako ima i ranijih polazaka. Ali u Los Mochisu ne želimo biti prerano ujutro. Ručamo, čitamo i surfamo bežičnim internetom na kolodvoru. Iako smo na kolodvoru, imamo mir. Nitko nam ne dosađuje, nitko nam ne želi uvaliti suvenire ili slične nepotrebne stvari. Vrijeme brzo prolazi.
TAP suprotno mojim očekivanjima ima najbolje buseve do sada u Meksiku. Bolje čak i od jukatanskog ADO-a. Tridesetak sjedala smješteno je u bus uobičajene dužine, a svako sjedalo ima toliko mjesta za noge i njegov naslon se skoro može spustiti u horizontalu da proklinjem sve naše hrvatske prijevoznike i njihove autobuse koji natrpavaju toliko sjedala da se vozimo ne kao gospoda, već kao kokoši u kokošinjcu. A mi smo prema malim Meksikancima pravi divovi s velikim krakovima.
Po izlasku iz Guadalajare ponovno nas pozdravljaju polja agava. Svuda oko nas obavija nas njihova plavkasto-zelenkasta boja. Potom zalazak sunca i putovanje kroz noć prema sjeveru. Od mraka ne vidim ništa kroz prozor autobusa. Tek povremeno svjetla većih gradova. Nižu se Tepic, Mazatlan, Culiacan i naposljetku Los Mochis. Cijelim putem je autocesta, melem na ranu umornog putnika.
“Veinte minutos para el descanso y para comer.”, malo prije ponoći vozač nam u Mazatlanu daje dvadeset minuta za odmor i snack. Želudac mi suptilno daje do znanja da bi zaista bilo dobro nešto prigristi. Silazim iz autobusa. Mazatlanski kolodvor, zapravo malo veća betonska bezlična kutija, djeluje pusto. Trgovine su zatvorene. Kafići i restorani također. Hodam okolo ne bi li ipak pronašao nešto otvoreno. Sve je zatvoreno. Udaljavam se od kolodvora u sporedne ulice razmišljajući kako mi baš to i nije pametno jer bi autobus mogao svakog trenutka krenuti. Kao naručeno, u jednoj od ulica pronalazim štand s tacosima i quesadillama. Za pet kuna uzimam jednu quesadillu, preklopljenu tortillu s bijelim topljivim meksičkim sirom, punjenu mesom od govedine. Vraćam se trkom na kolodvor i uživam u savršenoj quesadilli. Htio bih se vratiti po još jednu ili dvije, ali znam da nemam vremena. Autobus će krenuti svakog trenutka. Vraćam se u sjedalo. Mazatlan će mi ostati u odličnom sjećanju – kao mjesto gdje sam skoro u ponoć jeo najbolju quesadillu u Meksiku.