Žudnja je fizički izražaj stvaranja uvjeta koji nas čini sposobnima shvaćati, tj. priprema našeg unutrarnjega svijeta za prihvaćanje, primanje.
Kad su poželjne aktivnosti iz vanjskoga svijeta naučene (npr. naučila sam voziti bicikl ili plivati), dolazi vrijeme da ih pustim (tj. da uživam u vožnji biciklom ili u plivanju) To je trenutak kad više ne moram imenovati stvari, pamtiti i razvrstavati nego počinjem uživati u njihovoj veličanstvenosti. Da bih to mogla moram otvoriti svoj um primanju. Primam bez obilježavanja, objašnjavanja, obrane ili odabira. Jednostavno primam. Prestajem se nepotrebno truditi u lovu na ostvarenje žudnji, umjesto toga jednostavno uživam i zahvalna sam za ono što imam. Nema puta do sreće, sreća je put. Ne čekam da mi neki vanjski događaj jednoga dana donese sreću nego unosim radost u svaki susret u životu, u svaki trenutak koji živim.
Moj cilj je osjećaj mirne radosti. Umjesto da čekam da se dogodi nešto za čim žudim, počinjem shvaćati da je to za čim žudim zapravo već ovdje: čim je u mojim mislima – ovdje je.
Post je objavljen 12.11.2009. u 08:50 sati.