Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/malateta

Marketing

...da nismo pogriješili

Svi griješimo pa tako i ja...opet! Nažalost da, izgubila sam nešto što čak ni nisam imala. Čudan je osjećaj kad ti klizne niz ruke nešto što ne možeš opipati, a toliko želiš. Još čudnije kad netko zna da ga želiš, a ne može ti pomoći bez obzira na sve što mu značiš. Zašto mora biti tako komplicirano? Zašto želim kriviti nekoga tko uopće nije kriv?
Čudno! Ovo se inače ne događa...osjećam se kao dijete kojem su istrgnuli lizalicu iz ruku. Bespomoćno, sićušno i uplašeno!
Ovo ne traje predugo, ali opet dovoljno se oteglo da ja shvatim da te želim... bit ću sebična, ali mrzim tvoje zagrljaje. Mrzim ih jer nikad ne dovedu do ničeg više... sjećam se, zagrlio si me, a tvoje lice je dodirivalo me. Znam da sam se pokušala odmaknuti jer me bilo strah mene. Strah da ću posegnuti za nečim što nije moje, još... željeti, priželjkivati i maštati je dozvoljeno, ali time upropastiti nešto sveto...hm, o tome moram razmisliti. Želim li otići neokaljano iz ove bajke moram ići protiv struje koja me vuče tebi. Želim te! Možda je čudno, ali ne samo ono što vidim... obožavam razgovarati s tobom. Obožavam tvoj osmijeh kad se upletem u hrpu beznačajnih rečenica, obožavam tvoj pogled kad izgovaram ˝ne znam˝, a ti dobro znaš što mislim i još više obožavam što započnem rečenicu, a ti ju možeš završiti.
...i sad tok tu sjedim, pišem ono što sam ti trebala reći ne znam dal da te pustim, da idem protiv sebe ili da ti budem blizu...
Kažu cilj opravdava sredstvo, koje bi bilo naše ili točnije moje... nestajanje opravdamo odustajanjem. Ne mogu prihvatiti činjenicu da ne znaš što želiš, jednostavno to nisi ti... uvijek sve znaš, uvijek...

Zašto me puštaš samo tako? Znam zašto, ali ne želim priznati da je tako... ponekad je lakše kad ljudi odu iz naših života i ostane samo sjećanje, a ponekad se želim boriti za ostanak. Želim da ovaj put bude tako! Možda nisam u pravu, ali ja tu ne vidim kraj. Stvarno ga ne vidim, molim te razuvjeri me i reci da je onaj ˝početak kraja˝, bio zapravo kraj. Ne vjerujem da je, ne želim vjerovati...

Pustiti tebe značilo bi odustati od nečeg u što zapravo ne vjerujem, a ti mi daješ povoda svakim danom da vratim vjeru u to. Prekrasno mi je s tobom i ne mogu vjerovati da je sve otišlo u tako pogrešnom smjeru. Kada? Znamo kad, ali zašto smo to dopustili... ne razumijem...

Neću naći pravi način da ti to sve kažem jer ne mogu te gledati u oči i tonuti dubokoooo u njih, a pritom ti to sve reći.
Znaš li zašto ja tebe ne gledam u oči? Jednostavno ne mogu...bojim se da će me privući i da ću htjet ono što mi nije dozvoljeno.
Kako bi sve bilo jednostavnije da smo ˝tipični˝...
Pišem i razmišljam o tome kako zapravo tonem u hrpi rečenica koje za tebe možda nikad neće imati smisla... i mrzim kad si dobar i mrzim kad mi kažeš ˝malac˝, ˝telić˝... mrzim to..., a zaprvo ne mrzim ništa i vrtim se u krug...

svaka bajka ima svoj happy end, a ovo nije bajka iako je počela kao jedna...i ne znam kraj... samo vjerujem da početak kraja nije kraj...


Post je objavljen 11.11.2009. u 19:35 sati.