Mislim da se možemo složiti s Fisichellom kako je činjenica krize s analizom njezinih uzroka i posljedica, te traženje izlaska iz tog stanja, ono što je zajedničko jednoj i drugoj enciklici. U enciklici Fides et ratio riječ je o krizi spoznaje, a u Veritatis splendor o krizi morala. Vidi se također da se te dvije krize međusobno uvjetuju i upućuju na krizu samog čovjeka. Razmotrimo najprije papinu prosudbu spoznajne krize.
Kriza spoznaje
U čemu se, prema papi, sastoji suvremena kriza spoznaje? Ivan Pavao II. potpuno je svjestan velikih znanstvenih uspjeha koje je suvremeni čovjek postigao na mnogim područjima, bilo da je riječ o spoznaji prirode, ili društva, ili samog čovjeka. O tome svjedoči silan tehnološki napredak koji ne bi bio bez zadivljujućih prirodno-znanstvenih spoznaja, a o kojemu papa često govori u svojim spisima. On je, dakle, svega toga veoma svjestan, stoga, kada govori o krizi spoznaje, ne misli na spoznaju pojedinačnih područja stvarnosti, nego na nešto sasvim drugo. Što je to, rekao nam je u enciklici Fides et ratio. Riječ je o pomračenju spoznaje zadnje, metafizičke i religiozne istine o čovjeku i svijetu u kojem se nalazi.
Papa daje slojevit odgovor na pitanje kako je do toga došlo. Sve je počelo s nesretnim razdvajanjem i suprotstavljanjem vjere i razuma. Razum, ostavši bez potpore i izazova vjere, zatvorio se u sebe i u svoje granice, izdvojivši se iz cjeline osobe i bitka. Tako je nastala moderna filozofija koja se nije usredotočila na spoznaju bitka, nego na ispitivanje ljudske spoznaje, s nakanom istaknuti ne njezine mogućnosti nego granice i uvjetovanosti. »Dosljedno tome, u suvremenom su se čovjeku, i ne samo u nekih filozofa, pojavili stavovi raširenog nepovjerenja u velike spoznajne mogućnosti ljudskog bića. U lažnoj skromnosti čovjek se zadovoljava djelomičnim i provizornim istinama, ne pokušavajući više postavljati radikalna pitanja o smislu i zadnjem temelju ljudskog života, osobnog i društvenog«, kaže papa (FR, br. 5).
No, bez poznavanja i prihvaćanja zadnje istine kao temeljnoga kriterija i orijentira, čovjekovo se znanje fragmentira, samovolja dobiva maha, pragmatični i pozitivni kriteriji postaju jedino mjerilo ispravnoga i istinitoga, a agnosticizam, relativizam i skepticizam pojavljuju se kao neizbježna sudbina. Rezultat toga je devalvacija samog pojma »istina«, čemu mnogo pridonosi i suvremeno shvaćanje pluralizma koje legitimnu množinu mišljenja shvaća u smislu indiferentizma kojemu su sve pozicije jednako vrijedne. Za papu je upravo taj »indiferentni pluralizam« »jedan od najraširenijih simptoma nepovjerenja u istinu koji se verificira u suvremenom svijetu« (FR, br. 5). To također znači da se više nema pouzdanja u filozofiju i u njezine mogućnosti spoznaje konačne i sveobuhvatne istine. Štoviše, ona je postala samo jedna od »provincija« ljudske spoznaje, čak jedna od rubnih u usporedbi s ostalim vrstama znanja (usp. FR, br. 47), i trajno je u opasnosti da i sama, zanemarujući zadnju istinu i smisao, »degradira razum na samo instrumentalnu funkciju, bez autentične strasti za traženje istine« (FR, br. 81). U sličnu krizu upala je i teologija zbog svoje odvojenosti od filozofije, o čemu Ivan Pavao II. također opširno govori u Fides et ratio, ali mi ovdje u to ne možemo ulaziti.
Kriza morala
»Kriza oko istine«, koja je posljedica upravo spomenute spoznajne krize, odražava se duboko na moralnom području, o čemu je Ivan Pavao II. opširno progovorio u svojoj enciklici Veritatis splendor. Ta povezanost krize spoznaje istine i krize morala najbolje se, prema papi, zamjećuje u nekim dominantnim suvremenim shvaćanjima čovjekove slobode i savjesti. Evo što papa o tom kaže: »U nekim strujama moderne misli stiglo se do toga da se sloboda toliko uzdiže te se od nje tvori apsolut koji bi bio izvor vrijednosti. U tom se pravcu kreću učenja koja gube smisao transcendencije ili učenja koja su izričito ateistička. Pojedinačnoj savjesti pripisane su prerogative najvišeg stupnja moralne prosudbe koja kategorično i nepogrješivo odlučuje o dobru i zlu. Tvrdnji o dužnosti da se slijedi vlastita savjest pridodaje se nezasluženo tvrdnja kako je moralna prosudba istinita zbog same činjenice da proizlazi iz savjesti. Ali na taj način iščezava neophodan zahtjev istine, u korist kriterija iskrenosti, autentičnosti, 'sklada sa samim sobom', tako da se stiglo do radikalno subjektivističkog pojma moralne prosudbe. Kao što se može izravno shvatiti, toj evoluciji nije strana kriza oko istine. Čim se izgubila ideja univerzalne istine o dobru, spoznatljive ljudskom razumu, promijenio se neizbježno i pojam savjesti: ona se više ne razmatra u svojoj izvornoj stvarnosti, odnosno kao čin inteligencije osobe kojoj valja primijeniti univerzalno poznavanje dobra u određenoj situaciji i tako izraziti prosudbu o pravednom postupanju pri izboru ovdje i sada; orijentiramo se na to da savjesti pojedinca dopustimo na autonoman način određivati kriterije dobra i zla te prema njima postupati« (VS, br. 32).
Papa dalje ističe kako »takvo viđenje tvori cjelinu s individualističkom etikom, prema kojoj se svatko nalazi suočen sa svojom istinom, različitom od istine drugih«, što se, dovedeno do kraja, »pretače u negaciju same ideje ljudske naravi«, odnosno, u odbacivanje naravnog moralnog zakona. Usporedo s time, toliko se ističe autonomija razuma daje stvorena »teorija o potpunom suverenitetu razuma na području moralnih normi« (VS, br. 36). Budući da su te subjektivističke i individualističke ideje prihvatili i neki moralni teolozi koji, dosljedno tome, »tumače na nov način odnos slobode prema moralnom zakonu, prema ljudskoj naravi i prema savjesti, te predlažu nove kriterije moralnog vrednovanja«, Ivan Pavao II. bio je ponukan napisati encikliku Veritatis splendor, u kojoj upozoruje na te zablude i afirmira zdravi moralni nauk Crkve.
Prema papi, u taj »zdravi nauk« pripada sloboda, jer »nema morala bez slobode« (VS, br. 33), ali isto tako, tvrdi on kategorički, nema ni sukoba između slobode i zakona. Bog koji je čovjeku dao slobodu da može raspolagati sam sa sobom, usadio je u njegovu narav i moralni zakon, što znači da moralni život (ukoliko proizlazi iz slobode) pretpostavlja stvaralaštvo i domišljatost osobe (aktivnost ljudskog uma u pronalaženju i primjeni moralnog zakona), ali i poslušnost moralnom zakonu koji »dolazi od Boga i uvijek u njemu nalazi svoje izvorište« (VS, 40). Prema tome, čovjek ne posjeduje apsolutnu moralnu autonomiju, nego samo relativnu, ili kako Ivan Pavao II. kaže: »Primjerena autonomija praktičnog razuma znači da čovjek u sebi posjeduje vlastiti zakon, primljen od Stvoritelja. Ipak, autonomija razuma ne može značiti stvaranje, od toga istog razuma, moralnih vrijednosti i načela« (VS, br. 40).
Ovdje ne možemo ulaziti u detalje papine argumentacije, niti je to potrebno, jer je naša nakana samo upozoriti na povezanost problematike jedne i druge enciklike, a iz rečenog ona se dovoljno jasno vidi. Pokušajmo ipak sve to reći i drukčije.
Prema spoznajnom empirizmu, fenomenizmu i idealizmu ne postoji nikakav »svijet u sebi«, pa, prema tome, ni objektivna istina. Postoji samo svijet za nas, svijet koji smo spoznali svojim umom, tj. granice svijeta podudaraju se s granicama našeg iskustva i naše spoznaje. Pritom će empiristi naglasak stavljati na individualno, empiričko iskustvo, a fenomenisti i idealisti na transcendentalno.
Takva shvaćanja postaju još radikalnija kada se prenesu na moralno područje, što je već Kant naglasio. Smatra se, naime, da je čovjek na moralnom području još autonomniji nego na teoretskom, da tu ne ovisi ni o čemu izvan svoje razumne prirode, pa, kao takav, može posve slobodno stvarati moralne norme i vrijednosti samom svojom odlukom i htijenjem. To ujedno znači da ne postoji nikakvo objektivno, o moralnom subjektu neovisno dobro ili zlo. U tom je smislu Kant rekao da ništa nije dobro osim dobre volje. A to onda treba vrijediti i obratno, tj. ništa nije ni zlo osim zle volje. Nema, dakle, predmeta (čina) koji bi bili u sebi, neovisno o moralnom subjektu, dobri ili zli, kao što ni u stvarima ne postoje nikakve objektivne istine i svrhe, prije naše spoznaje i neovisno o njoj.
Takva subjektivistička i relativistička shvaćanja zastupaju danas posebno tzv. etički teleologizam i konsekvencijalizam ili proporcionalizam. Prema tim etičkim teorijama nema čina (predmeta) dobrih ili loših u sebi, nego to postaju tek po nakanama subjekta i posljedicama, pri čemu se ove određuju uspoređivanjem vrijednosti i dobara za kojima se teži s lošim učincima koji pritom mogu nastati. U skladu s time, ne može se formulirati posvemašnja zabrana određenih ponašanja koja bi, u svakoj okolnosti i u svakoj kulturi, bila protivna moralnim vrednotama (VS, br. 75).
Nasuprot tim shvaćanjima papa ponavlja tradicionalni katolički nauk o »izvorima morala«, prema kojem postoje u sebi dobri i loši čini, zbog čega moralnost ljudskog čina ovisi, prije svega, o predmetu što ga volja izabire, a dobra ili loša nakana i okolnosti mogu je samo uvećati ili umanjiti. To znači da loša nakana ili okolnosti ne mogu u sebi dobar čin nikada učiniti zlim, ni obratno: »Ako su čini u sebi zli, dobra nakana ili osobite okolnosti mogu ublažiti zloću, ali je ne mogu dokinuti: to su 'nepopravljivo' loši čini, po samima sebi i u samima sebi neusmjerljivi k Bogu i k dobru osobe« (VS, br. 81). Dok je, dakle, prema sljedbenicima modernog subjektivizma i fenomenizma čovjek sam, u apsolutnom smislu, tvorac svoga morala, po papi, tj. prema tezama spoznajnog realizma koje Ivan Pavao II. zastupa, on je od Stvoritelja postavljen u moralni kozmos koji treba otkrivati, prihvaćati i dalje izgrađivati.
Ivan Devčić, "Veritatis splendor i Fides et ratio - dva krila jednog triptiha", časopis "Obnovljeni život", 2000.
Post je objavljen 11.11.2009. u 10:30 sati.