Riječi su zapele negdje,
između strmih litica.
Osmjesi su ostali na usnama djevojčice,
rumenih obraza,
a u džepu zelenog kaputića
skriveni su snovi i sreća....
Kako izvući riječi iz mrtvila!
Kako vratiti osmjeh usnama!
Kako iz džepa zelenog kaputića
izvući nedosanjane snove,
i staviti ih na stisnute dlanove.
Kako dozvati san
u noći punog mjeseca.
Kad misli pretaču svaku kišnu kap
u gomile demona...
A duša nemirna
luta srebrnim ulicama
dalekog grada na rubu snova...
Lebdim negdje....između jave i sna.
Po sivim oblacima
koji dušu mi kriju,
a na vrata srca
nemirom kuca
zakleta neprijateljica,
bešćutna ratnica.
Ljubav........
I opet....
ruši kamene zidine,
željezne okove,
preskače zamke nevješto skrivene...
I pretvara....snove u javu,
javu u nemire,
nemire u bolne uzdahe.....
košmare u stvarnost...
A zakleh se jednom....ne tako davno
da nećeš me raniti svojim sjajem
da zauvjek zatvorit ću
vrata za tobom
A da moje srce bit će granitna stijena
otporna na tebe
Za sva vremena.....
Post je objavljen 02.12.2009. u 04:05 sati.