Iznenađen sam raznolikošću meksičkih plaža: bijeli mekan pijesak Tuluma i tirkizna boja Karipskog mora, malo grublji pijesak na skrivenoj plažici Puerto Escondida i zelenkasta boja vode Tihog oceana i sada potpuno crna plaža Cuyutlana i višemetarski valovi. Imam dojam da se na meksičkoj obali, bila ona karipska ili pacifička, sve svodi na plažu. Nemojte me krivo shvatiti. Tu su plaže, prekrasne plaže, ali tu sve staje. Ono što nedostaje meksičkim mjestima na obali jest šarm. Betonizacija, zapuštenost. Takav je bio Tulum, takav je bio Puerto Escondido, a skoro takav je i Cuyutlan. On međutim mrvicu odskače od ove obalne norme. Jedino je glavna ulica popločena nekakvim kamenim pločama. Ostale su neasfaltirane, prašnjave. Glavnu ulicu popod scenske pozadine prate jednokatnice od betona i nešto malo nabacane boje. Mnoge se doimaju kao da se u njih ništo nije ulagalo otkad su izgrađene prije tridesetak godina. I najveći cuyutlanski hotel Maria Victoria je takav. S puno betona i malo boje sličan je onim našim hotelima na Jadranu s dvije zvijezdice izgrađenih tamo u 70-tim godinama prošlog stoljeća kada je bivšu Jugu zahvatila nagla gradnja turističke infrastrukture, a do danas nisu obnovljeni i modernizirani. Sporedne ulice pune su ruševnih kuća. Cuyutlan, barem sad izvan sezone, djeluje uspavano. Mirno.
Zbog malo stanovnika, u Cuyutlanu te svi poznaju nakon već jednog dana. Ljudi te veselo pozdravljaju i žele svako dobro. “Que le vaya bien!”, “Neka vam je sa srećom!”, česta je fraza u Meksiku, a posebice u Cuyutlanu. Kada se samo sjetim neljubaznosti ljudi u Acapulcu... Ne želim si kvariti raspoloženje...
Danas je nešto više svijeta u Cuyutlanu. I više je trgovina i restorana otvoreno. Gotovo isključivo je riječ o meksičkim obiteljima koje su 'dia de descanso' ili 'dan odmora', kako oni nazivaju nedjelju, odlučili provesti zajedno na plaži. Nedjeljni je odmor vrlo važan za ljude u Meksiku. Mnoge su trgovine tada zatvorene. Još važnija je obitelj. Meksikanci su poput nas Hrvata jako vezani za obitelj. Ovdje na cuyutlanskoj plaži promatram nekoliko generacija mnogih meksičkih obitelji kako se zabavljaju. Stariji pričaju i čitaju ili točaju noge u plićaku, mlađi se hrabro bacaju u valove. Danas su oni puno veći od jučerašnjih. Daleko mi prelaze preko glave. Neki imaju i do pet metara. Bez pretjerivanja.
Kaja i ja sjedimo na istom mjestu na plaži. Kao i jučer, utrpavam u sebe što više hobotnice. Treba iskoristiti pristupačnost svježe hobotnice jer, kad se jednom maknemo s plaže, tko zna kada ću je ponovno jesti. A i cijeli tanjur hobotnice s prilozima dođe svega tridesetak kuna. Malo čitam, puno gledam more i visoke valove koji se razbijaju o plažu. U daljini netko surfa. Ne baš isuviše spretno. Ali svaka mu čast na hrabrosti. Ja se nikada ne bih usudio plesati na daski tako daleko i uz tako visoke valove.
Uočavam dvije točke razbijanja valova. Jedna je pedesetak metara od obale, druga desetak metara pred obalom, gotovo na samoj plaži. Kujem plan kako da malo otplivam u oceanu, a bez da me svakih pet sekundi poklopi val. Bacam se u vodu i probijam se kroz prvi red valova. Uspijevam doći im za leđima. I to je to. Treba biti između te dvije točke razbijanja valova i može se čak i plivati. Prekrasno. Gledam u leđa valu kako dobiva na visini i snazi, ubrzo njegov vrh poprima blago tirkiznu boju što znači da će se ubrzo razbiti. I koju sekundu kasnije to se i događa – val se svom žestinom razbija o crnu plažu.
Na plaži ostajemo cijeli dan. Suton je prekrasan: sve nijanse crvene, žute i narančaste boje na horizontu, odsjaji na crnom vulkanskom pijesku plaže. Mrak nas na kraju ipak tjera u sobu. Komarci počinju gristi. Upravo čitam knjigu “The Mosquito Coast” od Paula Therouxa. Iako je radnja knjige smještena na Obali komaraca u Hondurasu, ova cuyutlanska bi se jednako mogla zvati. Autan više ne pomaže.
Post je objavljen 07.10.2009. u 15:20 sati.