“Znaš li da nam tip s recepcije ne želi pričuvati stvari do popodneva?”, upada Kaja u sobu. Ja taman jedva jedvice zatvaram svoj kofer koji je iz dana u dan sve veći i sve teži.
“Kaže da nema mjesta za naše kofere!”, Kaja je ljuta ko ris. Gledam malo po hotelu. Pola soba je prazno. Ma kojih pola soba?! Skoro sve su prazne. Osim nas, vidio sam sinoć još samo dvije djevojke. Tip je jednostavno kreten kojemu je bilo najvažnije pokupiti pare, a onda se slikajte. Mother fucker! Još jedna slika Acapulca.
Bacamo ključ na recepciju i odlazimo bez pozdrava. Još pomalo pospani jer se ni naspavli nismo pretjerano. Sinoć je neka latino glazba treštala iz obližnjeg diskokluba do sigurnih dva-tri ujutro, a kad je konačno završila, oglasio se pijetao. Još u podne ga čujem kako kukuriče tamo negdje među kućama Acapulca. Zaista će teško biti revitalizirati ovaj grad.
S koferima odlazimo na autobusni kolodvor. Bus za Cuyutlan, turističko mjesto s navodno prekrasnom plažom još nešto malo prema sjeveru, ide u četiri popodne. Plan B je ostaviti kofere u garderobi na kolodvoru, uzeti taksi i okupati se sat-dva na jednoj od manjih acapulskih plaža.
“4 pesos por maleta y por hora.”, Indijanka na šalteru garderobe objašnjava da je cijena 4 pesosa po koferu po satu. Nije to skupo. Oko kunu i pol. Dajem joj kofer.
“No, senor. Usted tiene tres maletas. 12 pesos por hora.”, kaže mi, a ja je zbunjeno gledam. Kako to misliš tri kofera kad imam jedan jedini?! Pokazuje mi na tenisice svezane s jedne strane kofera i sandale s druge. Ja je gledam i ne vjerujem svojim očima i ušima. Hoćeš mi još naplatiti i za svaku sandalu i tenisicu posebno?!
“Que robo! Picka ti materina! Nasla si mene zajebavati! Que mierda es Acapulco!”, uzimam svoja “tri” kofera i iz principa joj ne dam pare. Plaža je prekrižena i umjesto nje, odlazimo do nekakvog chicken fast fooda na ručak i gubljenje vremena.
I tu je ista slika Acapulca. Konobarice nas jedva doživljavaju. Osmijeha na njihovim licima nema. Hranu čekamo čitavu vječnost, a račun još duže. Danas sam naučio da postoji nešto duže od vječnosti. Na kraju im ostavljam napojnicu. Jedan mizeran novčić od jednog pesa. Oko 40 lipa. A trebali smo ostaviti 10% ili preko 20 pesosa. Neka zbroje dva i dva.
Teško je opisati kakav je fenomenalan osjećaj kada napokon u četiri popodne napuštamo Acapulco. I nema šanse da se u njega ikada više vratim. Ne želim to ni drugima. Pa ni svojim najgorim neprijateljima.