UČENIK JE NEMOTIVIRAN AKO GOVORIM NJEGOVOM RAZUMU, A ZABORAVIM GOVORITI NJEGOVIM EMOCIJAMA
Dobra komunikacija je način da sugovornika dotaknemo riječima. Sugovornika mogu dotaknuti samo riječima u koje vjerujem. Međutim, ma kako iskreno govorila neke sugovornike čak ni time ne ću uspjeti dotaknuti. Ima, naime, sugovornika koji naprosto ne čuju i ne prihvaćaju ničije mišljenje, pogotovo ako je ono različito od njihovoga. Na njih ništa što kažem ne će djelovati, a svi znamo kako je frustrirajuće govoriti nekome tko te odbija čuti. Međutim, takav me pojedinac ne smije zaustaviti, ni pokolebati: trudit ću se da dotaknem sve ostale.
Moja uloga učitelja danas nije da učenicima prepričavam ono što piše u knjigama i objašnjavam im ono što i sami mogu pročitati i shvatiti iz svojih udžbenika. Moja je uloga u tome da ih tako zainteresiram da to što želim da nauče sami požele saznati. Najbrži i najsigurniji put do toga cilja vodi kroz učenikovo srce, kroz njegove emocije. Dotaknem li ih riječima, zainteresiram li ih za temu, pokrenem li njihovu unutrašnju motivaciju, znatiželju, glad da o toj zanimljivoj temi više saznaju – uzet će udžbenik u ruke i pročitati današnju lekciju ne zato što ih ja na to prisiljavam, nego zato što oni to žele.
Kako da dotaknem učenika riječima? Komunikolozi savjetuju da svoju poruku pripremim prema četiri pitanja o kojima moram razmisliti:
Da bih strastveno prenijela poruku moram izabrati ono što u cijeloj toj poruci u meni ostavlja najjači dojam, izaziva najjaču reakciju, budi najsnažniji osjećaj. Moram, dakle, pronaći ono što će mene najbolje motivirati da uspješno mogu zaraziti slušatelje zanimanjem. Dakle, kad tražim čime ću motivirati dijete, ne biram ono što je najvažnije, nego ono o čemu što će u meni zapaliti najviše strasti i učiniti me uvjerljivom.
Svojim plamenom moram zapaliti plamen u djetetu kojemu se obraćam. Da bih ga dotaknula, moram ga osjetiti, čuti, razumjeti, poznavati. Kakvi su moji učenici? Što će njih pokrenuti? Što će ih se dojmiti? Što će doprijeti do njih? Što oni trebaju ili žele od mene?
Moram odlučiti što želim da moji učenici trajno upamte nakon prenesene poruke. Govoreni tekst ima drukčije zakonitosti od pisanoga. U pisanome se može natrpati koliko god želiš podataka. Ako je čitatelju količina podataka pregusta čitat će sporije, vraćati se na pročitano, zastati da zapiše bilješku. Slušatelj to ne može, zato govoreni tekst mora biti probran, očišćen od suvišnih informacija. Nije sve jednako važno. Što ću izabrati, a što izostaviti? Koje ću poruke naglasiti, a što ću ostaviti da sami prouče u udžbeniku?
I na kraju, važno pitanje: Što bih željela da moji učenici osjećaju kad završim svoju poruku?
Post je objavljen 08.11.2009. u 13:33 sati.