AKO JE PJESMA, A JEST
Zagledan u nebesko zvjezdarje, izmučen spašavanjem čovjeka u sebi i oko sebe, pjesnik ne vidi sjaj zvijezda. Čitatelj se odmah pita kakva i kolika je tama nepravde i zla na zemlji kada se digla do neba pomračila sjaj zviježđa. Otkriva nam se istina - mnoga čista i iskrena srca su odbačena, marginalizirana kao nepotrebna i neupotrebljiva. Zato pjesnik Mijo Tokić četvrtu zbirku naslovljava upitom Sjaju li zvijezde i inzistira na glasu <strong>u koji glagolu sjaje briše sjaj i mijenja denotativno značenje riječi u konotaciju umora, uzdaha, utapanja ili ukopa.
Pjesnička vokacija počinje ciklusom Ako je pjesma, a i bez čitanja zbirke ovoga vrsnog autora znamo da pjesma jest. Skrušenost pjesnika nas gura na koljena da u poniznosti kršćanskog i ljudskog bivstvovanja poslušamo kronologiju pjesnikove patnje. Ta jednostavna poezija u korelaciji s prirodom nudi višeznačnu strukturu - misaonu jasnost, etičku određenost i subjektivno razočaranje. Ona objektivizira stvarnost za poboljšanu budućnost. Ona oblijeva svu nečist sadašnjeg društvenog potonuća, svu destruktivnost i bijeg u suvremenu sintetičku kulturu. Vraća nas na ishodište, na ontogenezu pjesme koja se otkriva u njegovu stihovlju.
Nacionalna ugroženost i egzistencijalna neizvjesnost razlog su rime u težnji za višim životom u kojem pjesnik sudbonosnom riječi most i kost premošćuje svoje emotivno klonuće u novi život po pjesmi.
Most spaja obale
kost dva zgloba
dva bola
dvije nevolje
Je li to azlog za rimu
ili breme koje nose
ono što smo naprtili
i natrpili
kroz stoljeća
od iskona
(Razlog za rimu)
Embrij rime, njezin razvoj i dolazak na svijet inkorporiran je u kosti čovjeka i mostu rijeke. I kost i most nose breme i ishodište su mističnog tkiva poezije što u pleteru zbiljskog i osjećajnog preobražava u pratiteljicu i čuvaricu pri prelasku mosta života.
Zbirku obilježava u konturi upita pjesmom Sjaju li zvijezde jer gasne pjesnikov žar života. Unatoč postojanom sjaju zvijezda one su pjesniku bez svjetla i on shvaća da je njegova zvijezda zemlja. Duševno sanje se preslikava na vječnost. Tako s pjesmom Ima nade počinje optimizam. U metarmofozi leptirova života krila su došla na kraju: isprva / ni leptir nije / imao/ krila.
Očitovanje pjesnikove spoznaje o prolasku života pojačava njegovu žeđ za životom koji umire u naličju materijalizma, tehnicizma i virtualizma. Priroda je naoko ista, ali ipak on ne nalazi u njoj onu prvotnu radost kada: Krilata bila mu duša.
Pjesnik ustaje turoban i težak s morom koja mu paralizira kretnje, dah i radost duše da zagrli novi dan. Počinje svakodnevna borba, borba sa samim sobom, okovanim i neupotrebljivim. Odbacuje i lomi parče po parče morooklopa i opet... prepoznaje svoj život kao bezdan. Alegorijska snaga sintagmatskog bola - Život zine na mene - zastrašujuće je iskustvo čovjeka koji u svakom novom buđenju vidi zvjerodan. Ustrajava u borbi i predvečer bude: Kao da sam sebe rodim. Emocionalna drama dostiže kulminaciju, a pokornički život dobiva smisao.
Post je objavljen 08.11.2009. u 03:01 sati.