Marketing
Zagrebački prosperitet
Kada je prije nekih dva mjeseca u dvorištu kuće gradonačelnikove supruge, 100-tinjak metara od glavnog trga metropole svih Hrvata, započela izgradnja poslovno-stambenog nebodera srednje veličine, bio je to znak s nebesa napaćenom hrvatskom puku koji stanuje u blizini da je povijesna neminovnost zakucala i na njihova vrata. Počelo je s Preradovićevim trgom gdje je nekoliko zaguljenih protivnika svakog prosperiteta uzaludno pokušavalo uznemiriti pošteni hrvatski puk lupanjem po loncima, potom se proširilo do HNK, pa na obližnju Kovačićevu ulicu gdje je za nepunih godinu dana izgrađen reprezentativan neboderčić, sada je na redu Preradovićeva, a dobro informirani građani su uočili nekoliko kontroverznih poduzetnika povezanih s građevinskim lobijem i političkom nomenklaturom kako se sumnjivo šuljaju oko katedrale.
Riječju, vremenu malih trokatnih, četverokatnih ''štakornjaka'' koje su pod tuđinskom vlašću, jugoslavenskom, mađarskom ili austrijskom, svejedno, projektirali tuđinci poput Bolléa, Felbingera, Roesnera, Schmidta, Helmera ili Fellnera, a osmislio tamo nekakav Lenuzzi i slični bjelosvjetski dotepenci, definitivno je odzvonilo. Jadnici koji se nemušto opiru prosperitetu, jasno im je poručio naš gradonačelnik, ''ne razumiju vizionarstvo i napredak pa se ponašaju jednako kao što su Parižani protestirali protiv Eiffelova tornja ili izgradnji širokih ulica u Parizu''.
Ruku na srce, upitajmo se iskreno: koja korist od sadašnje Ilice? Kad bi se ta krivudava 10-kilometarska zagrebačka ulica koju omeđuju niske kućice od 3, 4 kata porušila i na njenom mjestu sagradio prekrasan autoput s četiri trase u svakom smjeru, s uređenim širokim kolnicima, a na mjestu tih učmalih štakornjaka podigli reprezentativni stambeno-poslovni neboderi, Zagreb bi dobio moderan hrvatski štih. U trenutno pustu pripizdinu koja nakon devet uvečer nalikuje ulicama Paragvaja, gdje mirno šeću policijske patrole i pokoji pijanac zaboravio na policijski sat, nagrnula bi europska i svjetska aristokracija željna divljačkih provoda i investicija. Uostalom, nije nimalo slučajno što su sve te građevinske gabarite nametali tijekom stoljeća upravo nenarodni režimi, koji ničeg dobra Hrvatskoj nisu donijeli. Koliko samo fenomenalnog građevinskog prostora zjapi prazno na Zrinjevcu, oko Hrvatskog narodnog kazališta ili na Mažuranićevom trgu koji su, zar slučajno, podignuti upravo za banovanja jednog Khuen-Hédervárya?! Pa tko je vidio usred grada posadit šumetinu pa je nazvat Botaničkim vrtom i proglasiti je nekakvim spomenikom kulture? Ako im je do sadnje vrtova eno im Zagorja pa nek kopaju do mile volje. Ili, uzmimo Maksimir, šuma i zvjerinjak na fenomenalnoj lokaciji površine Kneževine Lichtenstein. Da ne govorimo koliko bismo reprezentativnih građevinskih parcela dobili kad bi, primjerice, srušili totalno ruinirane, loše komunalno opremljene dijelove Zagreba poput Gornjeg grada ili Kaptola. Najkvalitetnije parcele, svega 200, 300 metara zračne linije od Trga, zauzimaju ruševne kućice i crkvice, mračni sokaci stari i po nekoliko stotina godina osvijetljeni plinskim lampama, u kojima pošten čovjek pocrveni od stida kad prođe s rođacima iz provincije. Zar je to metropola svih Hrvata?
Da ne govorimo o općoj dobrobiti od ovakvih masovnih građevinskih poduhvata. Moći ćemo zaposliti našu kompletnu posrnulu građevinsku operativu, privući uz domaće i brojne kontroverzne biznismene iz susjednih zemalja, investicije će nahrupiti u grad poput proljetnog Mississippija, a država će potaknuta novim financijskim injekcijama nastaviti rasti i razvijati se kako i dolikuje regionalnoj velesili. Tranzicija koja je počela s pretvaranjem tvornica, banaka, hotela, brodogradilišta iz hrvatskog u strano vlasništvo, upravo iscrtava puni krug buldožerima u Centru, s izgradnjom stambeno-poslovnih objekata za novu poduzetničku elitu. Zagreb definitivno iskoračuje iz tijela male balkanske gusjenice pod vlašću tuđina i transformira se u prelijepog leptira pod vlašću tuđina. No ovog je puta to naša suverena odluka.
Post je objavljen 08.11.2009. u 01:07 sati.