Sjedi, stari moj, da nazdravimo
tom životu što nas slama;
stanemo, pa nastavimo...
Nekad sreća, nekad drama.
Sad kad iza nas je sve,
što nas samo naprijed čeka?
I suze i osmijehe
vidim negdje izdaleka.
Al' podignu čašu ovu
jer smo sada mnogo jači
i za bol, tu neku novu,
znat ćemo se mi već snaći...
Priznaj, ima nekad onih dana
kad bi sve u tom trenutku
smrvio u stisku dlana
i skrio se u svom kutku.
Priznaj, ipak dođe sutra
kad otvoriš svoje vjeđe
i s mirisom novog jutra
plačeš mnogo, mnogo rjeđe.
Sjedi, prijatelju, da ti kažem
da su sve te naše boli
kad ih gledam, pa ih važem,
sitne kao zrnce soli.
Još će mnogo toga doći;
spremnog da nam nosi tugu.
Al' kroz kišu što će doći
mi znat ćemo čekat dugu.
Post je objavljen 07.11.2009. u 17:29 sati.