Ostao sam bez para. Točnije, bez pesosa. Imam dolare, ali čini se da ih ovdje nitko ne prima. A mjenjačnice ni na vidiku. Kaja i ja po sparini hodamo ulicama Puerto Escondida u potrazi za mjenjačnicom. Vani je tek deset sati, ali sparina očito ovdje ne poznaje vrijeme. Napokon nalazimo jednu, ali tečaj je tako očajan da iz inata ne želim mijenjati, nego radije nastavljam s potragom. Pronalazimo banku, ali red je toliki da mislim da ni ne stanem u malu prostoriju dva sa dva. Spuštamo se tako pješke u centar mjesta. Putem prolazimo pokraj još nekoliko banaka, ali sve odreda pune ljudi da do sutra ne bih došao na red. Ne razumijem kako jedno mjesto poput Puerto Escondida, gdje ne samo da ima turista, već i puno stranaca (čitaj, gringosa) koji su odlučili ovdje živjeti, nema puno više mjenjačnica. Grad me počinje lagano frustrirati. Naposljetku u centru pronalazim mjenjačnicu u kojoj je tečaj nešto povoljniji, iako još uvijek nepovoljan. Mijenjam nešto sitno tek toliko da imam za danas i sutra do Acapulca gdje bi trebalo biti lakše promijeniti novac. 'Trebalo' – ključna riječ...
Očekivao sam piktoreskno ribarsko mjesto. Ispalo je da je Puerto Escondido zaista ribarsko mjesto, ali daleko od piktoresknog. Navrat nanos izgrađene zgradurine od betona, prljavština, smrad što smeća što usmrdljene ribe, ljudi pomalo sumnjiva karaktera, povlače za rukav sa svih strana pokušavajući te nagovoriti da jedeš baš u njihovom restoranu ili uzmeš baš njihov čamac za neku od ekskurzija. A Zicatela? Pa, kilometrima dugačka pješčana plaža, nekakav čudan mix žutog i crnog pijeska, nešto mekši nego na Carizalillu, ali zato je voda neprozirna. Veliki valovi. Do pojasa ulazimo u vodu i odustajemo. Ipak smo mi pronašli našu savršenu plažu. Vraćamo se na Carizalillo.
Australci, Britanci i Kanađanke su već tamo. Bez puno razmišljanja ostavljamo stvari na pijesku i bacamo se u vodu. Joj, kakvo osvježenje! Pridružujemo se veseloj ekipi. Sean, jedan od Aussieja, već je četiri mjeseca u Meksiku, prvo kao učitelj engleskog jezika, a sad kao turist. Ne zna kada će doma. Vjerovatno kada nestane novca. Ako prije toga ne nađe ovdje nekakav posao. Josh, Doug i Anthony, ostali Australci, na proputovanju su po sjevernoj i južnoj Americi. Sljedeća destinacija im je Peru i planinarenje po putu Inka. A Englezi? Za par dana idu za Oaxacu. Planiraju ići istim onim putem kojim smo mi jučer došli. Sretno. A mi? Trebali bi sutra za Acapulco. Nažalost.
Na plaži smo cijeli dan. Gotovo ne izlazimo iz vode koliko je dobro. Ručamo na plaži. Uzimam encamaronadu, zapečene tortille punjene kozicama, sirom i rajčicom. Delicioso. Odlazimo tek sa zalaskom sunca, prekrasnim crvenilom tamo negdje za pacifičkim horizontom.
Australci u hostelu spremaju večeru. Ponudili su se da kuhaju. Svatko od nas im je dao nešto para. Kupili su mesa i ribe i riže i povrća. Prava mala gozba. I popraćeno s nekoliko Corona piva, najboljeg piva na svijetu. Kod nas je tridesetak kuna. Ovdje deset pesosa, jeftinije od vode. Četiri Corone i nekoliko dimova hierbe kasnije osjećam da malo lebdim negdje pripit i lagano napušen. Ipak svi izlazimo van u lokalni birc na još malo opijanja i plesanja uz zvukove latino glazbe. Ja oko dva i pol ujutro odlučujem stati na loptu i vraćam se u hostel. Kaja ostaje s dečkima. Svaka čast. Napokon je probila magičnu granicu od osam sati navečer kao vremenu za spavanje.