Probudio sam se s užasnom grloboljom i lagano povišenom temperaturom. Ne znam da li je to od cijelovečernje fešte na hladnom groblju ili više od onog odvratnog mezcala, okusa na benzin, koji smo tamo ispijali. Vjerovatno oboje.
Kaja je rano izašla. Pentra se po nekakvim ruševinama u okolici grada. Ja se ranije odlučujem za jedno laganini jutro: malo duže spavanje, tuširanje, pisanje... A onda ruksak na leđa i u centar naći se s Kajom na dogovorenom mjestu pred dominikanskim samostanom.
Ništa u gradu ne daje naslutiti ludilo koje je sinoć vladalo po gradskim ulicama i grobljima. Ostalo je samo još nekoliko ukrasa i nekoliko oltara. Ljudi u rano poslijepodne je malo na ulicama Oaxace. Mnogi ili još uvijek spavaju ili ne spavaju, ali su u svojim kućama, i odmaraju se od sinoćnjih prekomjernih količina alkohola. Nema ni puno turista. Mnogi su vjerovatno nakon onoga sinoć prvom jutarnjom prilikom dali petama vjetra. Uporni su jedino prodavači suvenira. Oni, čini se, nikada ne spavaju.
Kaja dolazi na dogovoreno mjesto i zajedno odlazimo do još jednog dominikanskog samostana. Riječ je o Cuilapan de Guerreru, mjestašcu koje se nalazi pola sata vožnje lokalnim busom od Oaxace. Dominikanci su ovdje u 16. stoljeću izgradili velebni samostan i obitavali u njemo sljedećih 200 godina. Većem dijelu samostana nedostaje krov, ali samostanski klaustar je zaista impresivan sa stupovima i lukovima s isklesanim detaljima te zidovima prekrivenim višestoljetnim freskama. Biljaka u klaustru uopće nema pa djeluje pomalo hladno i sterilno. S krova samostana pruža se impresivan pogled na zelene brežuljke koji okružuju ovu dolinu.
Natrag u Oaxaci, provodimo posljednju večer na Zocalu, glavnom gradskom trgu. U šest sati već je pao mrak, a ljudi ovdje, veoma španjolski mentalitet, izlaze iz svojih kuća na trgove poput vampira s prvim mrakom. Trg i ulice se pune ljudima, mladima i starima. Mi večeramo u La Primaveri, jednom od lokalnih kafića skrivenom u arkadama jedne od kolonijalnih građevina koje okružuju trg. Savršeno mjesto za promatranje, a da tebe malo tko primjeti. Ljudi šeću, razgovaraju, neki su odlučili nešto prigristi na nekom od pokretnih snack štandova, djeca se igraju svojim balonima, a tu su i ulični svirači i pjevači te razni drugi performeri. Jedan svirač i pjevač nam posebice upada u oči. Pokušava se dodvoriti turistima koji sjede za stolovima u restoranima pjevajući zapadnjačke pjesme. No, nitko ga ne doživljava i na kraju završava sam sebi pljeskajući.
Hrana u “Proljeću” je jedna od najboljih koje sam probao u Meksiku, a cijena jedna od najnižih. Zvuči nerealno s obzirom da se nalazimo na samom glavnom gradskom trgu. Indijanska juha od piletine, riže i povrća, odlični tacosi (tortille) punjeni govedinom i pola litre soka od papaje – sve za 30-tak kuna! A ove tacose bih mogao nastaviti jesti i jesti...
Na povratku u hotel bacamo još jedan pogled na fasade crkvica u tipično meksičkom baroknom tzv. churigueresknom stilu. Detaljno su isklesane poput oltara. Oaxaca ih je puna.
Vani postaje prohladno. Na licu osjećam i par kapi kiše. Temperatura mi se spustila nakon jednog paracetamola, ali grlo me i dalje grebe. Najbolje se vratiti u Villadu i ne igrati se s vragom.