(1988.)
znam, istina je obak prašine
a oblak je samo dio neba
mene će pokopati daleko odavde
gdje zemlja će mirisati drugačije no ovdje
ali teret će biti isti
svejedno je hoćeš li zaplakati
staviti cvijet na moj grob
bit ću isuviše mrtav da bih brinuo
noć poklapa travu
mjesec zatamnjuje sunce
a zvijezde postaju nebo
želim barem dio tog svjetla
koje krao sam nekada iz tvojih očiju
vjetar nosi prašinu s puta
hodam sve dalje od tebe
iza mojih leđa ostaje praznina
i ti si u njoj
korak po korak, sve dalje
prsti su hladni i suhi
bojim se tvojih kleveta
lažnih istina
kada vode preliju nasipe
nije mi važno žališ li
da li ćeš se sjetiti umornog sanjara
onog koji ti je želio pokloniti svijet
a od tebe je dobio samo predgrađe pakla
na ovom prašnjavom putu
nije vrijedno sjećanja a previše je za zaborav
ne želim se okrenuti
negdje daleko si ti
i ono tvoje glupo pitanje:
„hoćeš li se zapravo ikada vratiti?“
Post je objavljen 05.11.2009. u 09:46 sati.