U stvarnosti jako malo ovisi o ugodi ili neugodi u životu. Za gledaoca kazališne predstave također nije bitno gleda li komediju ili tragediju. Mnogo mu je važniji sadržaj ponuđenog. I nitko sigurno neće tvrditi da su određeni osjećaji neugode koji se prigodom tragičnog događanja na pozornici javljaju u dušama gledalaca, pravi cilj posjeta kazalištu. Tada bismo sve posjetioce morali smatrati prikrivenim mazohistima. (...)
Ako bismo zaista sav smisao života gledali u pukoj ugodi, tada bi nam se život morao činiti besmislenim. Jer što je na kraju ugoda? Materijalist bi rekao - a hedonizam obično ide zajedno s materijalizmom - ugoda nije ništa drugo nego nekakav proces u ganglijskim stanicama mozga. I zar se za volju postizanja takva jednog procesa isplati živjeti, doživljavati, patiti i nešto činiti? Zamislimo osuđenika na smrt koji si nekoliko sati prije smaknuća treba izabrati jelo za posljednji obrok. Mogao bi se tada zapitati: ima li još uopće smisla oči u oči sa smrću uživati u kulinarskim specijalitetima? Nije li svejedno hoće li organizam, koji će dva sata kasnije postati leš, osjetiti kratko prije toga u svojim ganglijima ono poznato čuvstvo užitka ili ne? Suočen sa smrću sav život zastaje i jednako tako svaka čovjekova ugoda postaje besmislena. To neutješno gledanje na život moralo bi nas dosljedno nagnati da već usred života posumnjamo u njegov smisao. Ono bi s pravom moglo pretpostaviti i poopćiti spoznaju do koje je došao bolesnik, smješten u bolnicu nakon pokušaja samoubojstva, koji je ispričao slijedeći doživljaj: Da bi izvršio planirano samoubojstvo, htio se odvesti na neko zabačeno mjesto u gradu, ali nije više imao tramvajske veze. Nakon toga je odlučio uzeti taksi. »Onda sam pomislio«, pričao je dalje, »ne bih li tih nekoliko šilinga radije uštedio. Tad sam se nehotice morao nasmijati što sam uoči svoje smrti htio uštedjeti nešto sitnog novca.« (...)
Radost može dati smisao životu jedino ako sama ima smisla. Međutim, njezin uži smisao ne može biti u njoj, već se stvarno nalazi izvan nje same. Radost naime uvijek intendira neki predmet. Već je Scheler pokazao da je radost intencionalan osjećaj - suprotno od obične ugode, koju ubraja u neintencionalne osjećaje, u »nedjelatne« osjećaje, u »osjećajna stanja«. Scheler pri tome ukazuje na činjenicu da se ta razlika manifestira već u svagdašnjoj njemačkoj jezičnoj upotrebi: ugodu osjećamo »zbog« (»wegen«) nečega, a radost »nad« (»über«) nečim. Sjećamo se i pojma »prezentski« način života, koji je stvorio Erwin Straus. U tom načinu doživljavanja čovjek ostaje upravo u stanju ugode (recimo u opijenosti), a ne prelazi dalje u svijet predmeta - a to bi ovdje bio svijet vrednota. Tek osjećajna težnja k vrednotama može čovjeka ispuniti pravom radošću. Sad razumijemo zašto radost nikada ne može biti sama sebi svrha. Ona sama, kao takva, ne može biti namjerna. Radost je »stvarnost vršenja« (Reyer) - nju možemo postići samo u vršenju vrijednosno-spoznajnih čina. Kako je to lijepo izrazio Kierkegaard rekavši da se vrata koja vode sreći otvaraju prema van. Onomu tko ih hoće otvoriti silom pritiska još više se zatvaraju. Upravo onaj tko se grčevito trudi da bude sretan, zatvara si time put do sreće.
Viktor Frankl, "Liječnik i duša"
Post je objavljen 04.11.2009. u 23:15 sati.