I dalje se vozimo u busu. Lakše je nego li sam očekivao jer je autobus udoban i sati prolaze vrlo brzo. Cijelu noć bus je stao svega dva-tri puta pa se moglo bez prekida odspavati. Jedino što i ovaj vozač pati na klimu i ne ferma ni pet posto nas putnike koji smo se zabundali u jakne i deke. U jednom trenutku primjećujem da pokušava sniziti unutarnju temperaturu busa na deset stupnjeva!
Cesta je očajna. S izuzetkom jednog kratkog dijela moderne autoceste, ostatak su uske dvotračne ceste prepune rupa i neravnina, a točka na i su ležeći policajci koji su očito omiljeni ovdje u Meksiku jer ih ima posvuda: kako u selima i gradovima, tako i usred ničega pa svrhu ovih posljednjih baš i ne razumijem. Ne zaboravimo ni mnoge kontrolne punktove meksičke policije i vojske na cestama. U punoj vojnoj opremi s velikim kalašnjikovima nije ti baš svejedno kad zaustave tvoj autobus usred noći i usred ničega.
Pejzaž je većim dijelom šikara, nimalo zanimljiva. Tek pred Juchitanom, nedaleko pacifičke obale, i nekih šest-sedam sati vožnje od Oaxace, krajolik se mijenja i postaje zanimljiviji. Oko nas sve je naborano brežuljcima prekriveni gustim šumama. Tamno zelena boja djeluje smirujuće. Visokih planina ovdje nema na vidiku. Sve se doima kao da je netko zgužvao komad papira i bacio ga ovdje na površinu zemlje. Počinje lagana kišica i oblaci se spuštaju nešto niže. Vrhovi nekih od brežuljaka sada su u oblacima.
Bliže Oaxaci, počinju i kaktusi. Dok su neki ad-hoc izrasli, drugi su planski zasađeni i pred nama se sad otvaraju čitava polja kaktusa. Točnije, agava. Jer od agava u ovom dijelu Meksika proizvode mezcal, alkoholno piće s visokim postotkom alkohola (oko 40%), a čija svaka boca mora obavezno sadržavati crva koji inače obitava u mesnatim listovima agava. Mezcal je najpoznatiji izvozni proizvod Oaxace i treba ga probati. Jedan od sljedećih dana... Bus se nastavlja penjati prema Oaxaci. Grad se nalazi na preko 1500 metara nadmorske visine.
Nakon 22 sata vožnje, napokon ulazimo u Oaxacu. Bus malo kasni, ali jedan sat više-manje. Osjećam se nevjerovatno odmornim, unatoč činjenici da su nedostajala samo dva sata pa da možemo reći da smo bili cijeli dan u autobusu. Zvuči suludo, ali u stvarnosti je puno lakše. Temperatura je ugodnih 25 stupnjeva. Moja idealna temperatura. Sad mi se doima pomalo nestvarnim kad se sjetim da smo dva tjedna umirali na vlagi i temperaturi od 35 celzijaca. Oaxaca mi se već sviđa. Nadam se da više pred nama nema ekstremnih temperatura.
La Villada Inn je ime hostela u kojem ćemo provesti sljedeće tri noći. Malo je izvan grada, ali to mi ne smeta jer ću se barem moći odmoriti. Oaxaca je smještena u dolini između visokih planina sa svih strana, a hostel se nalazi na jednoj od tih planina. Pogled na planine i grad, posebice osvjetljen u noćnim satima, izgleda čarobno. Jest da za svaki kurac moramo koristiti taksi, ali to je cijena koju moramo platiti za malo mira. La Villadu drži jedna draga meksička obitelj koja je čitav niz godina provela u SAD-u i zatim se vratila doma u Oaxacu. Navodno se mnogi Meksikanci, nakon zarađene koje pare preko sjeverne grane, žele ipak vratiti u svoju domovinu. Oni koji su u Americi legalno, nemaju problema. Problem je vratiti se ilegalcima koji su ilegalno prešli preko Rio Grande u SAD, nemaju regulirani status i, ako se odluče, jedini način za vratiti se doma u Meksiko je preći granicu na isti ilegalni i opasan način.
Obitelj nas poziva na večeru. Baka obitelji je napravila odličan mole, još jedan od izvoznih proizvoda Oaxace. Riječ je o salsama od raznih vrsta čilija s raznim dodacima koje u Oaxaci prate gotovo svako jelo. Baka je malo pretjerala na čiliju tako da par žlica molea slijedi litra ispijene vode. Kad odlazim u krevet, još uvijek u ustima osjećam mole i čili.