*znam da je sranje. -.- znam, i radim na tome. obećajem da ću se poboljšati ili što već. -.-
Suncu nije bilo niti traga i Beatrice se osjećala poprilično usrano. Taj osjećaj nije imao veze s time da je otišla s tuluma i sada nije bila mrtva pijana i onesviještena negdje na hodniku. Više ju je zamarala činjenica da joj je otac nestao (najvjerojatnije mrtav), a majka u Svetom Mungu. Pretpostavila je da bi trebala biti zabavna što joj je barem jedan roditelj potvrđeno živ ali nije mogla biti. Nije se mogla prisiliti na to. Stvar je bila u tome što je Beatrice Nunally Bell bila jedna užasno sebična osoba i trebala je nekoga da nju oplakuje, a ne nestanak njenih roditelja i majčino stanje.
Aurori i stari obiteljski prijatelji su obilazili njenu majku a ona se nije mogla prisiliti da ustane sa stolice i uđe u tu bolničku sobu, čak niti u trenutku kada je unutra bila samo njena majka. Nije željela razgovarati o tome što se događalo dok su bili u zatočeništvu a znala je da će to sigurno biti tema. Ukratko - sve joj se to gadilo i da je mogla istog trena bi se vratila u Hogwarts. No, nije željela da ljudi pričaju kako joj nije stalo i kako se ne brine pa je ostala u bolničkoj čekaonici u kojoj je sve smrdilo po alkoholu i paljevini. Harper je bio uz nju i to je nekako olakšavalo stvari. Čak i kad je Alex bio nasuprot njih i gotovo pola vremena buljio u Beatrice. Nije joj smetalo jer je Harper bio tu i grlio ju cijelo vrijeme tako da joj se lice nije vidjelo.
"Eat, moram ići", šapnuo joj je na uho i utisnuo poljubac na obraz. Otvorila je oči u strahu, panici. Kako je trebala preživjeti bez njega još sate i sate?
"Nemoj."
"Moram. Starci su došli po mene."
Kimnula je glavom. Razumjela je. Tu ništa više ne može. Njegovi roditelji su bili odlični, ali veoma odlučni. Čisto je sumnjala da će mu dopustiti da još ostane. Tu je bio već satima. Zaslužio je otići kući, ili u Hogwarts.
"Ja ću ostati", sa strane je čula Alexov glas i osjetila kako ju Harper predaje njemu. Bilo joj je potpuno svejedno kad je Harper morao otići. On joj je bio najbolji prijatelj, on joj je jednom obećao da će uvijek biti uz nju - on je ispunio to obećanje. Alex je definitivno bio nitko i ništa, iako je poslužio za to da Eat čvrsto obuhvati rukama i ne da joj da ubije Boga u činovniku koji je rekao da je njen otac proglašen nestalim a majka u Svetom Mungu. I poslije toga je plakala, plakala i plakala. Kad je napokon shvatila da više niti ne zna zašto to čini, Harper je bio tu i čvrsto ju je grlio. I onda se prisjetila obećanja koje je joj je dao na petoj godini, kad je također bio jedan teški period. Sve u svemu - Harper je bio tu i nitko ga nije mogao zamijeniti. A Bog zna da je Alex pokušavao.
"Beatrice? Žao mi je."
Kimnula je glavom i promrmljala nerazumljivo okej. Nije joj se dalo voditi razgovor s njim. Znala je da je prošao kroz sličnu situaciju (iako mlađi od nje) ali nekako opet nije razumijevao.
"Znam kako ti je... Ja-"
"Alex!" prekinula ga je u pola rečenice. "Znam, okej?! Jednostavno, nemoj... Ovo je dovoljno sjebano bez da ti pokušavaš razumijeti. Ne da mi se sada to. Možeš li biti tu i šutjeti, ili pričati o potpunim glupostima poput mana svoje cure?"
Nije pričekala odgovor. Ponovno je položila glavu u njegovo krilo i zaogrnula se nečijim kaputom. Nalikovao je na Alexov; miris nije bio poput Harperovog kojeg mu je ona kupila. Svi su znali koliko nije mario za izgled, a kamo li za sitnice poput parfema, frizure ili sličnog. Beatrice je to pokušavala promijeniti.
"Teško. Nemam curu", nasmijao se. Zakolutala je očima i okrenula glavu prema njemu. Odlučila je neko vrijeme samo zuriti u njega - nije imala što drugo reći. A i bila mu je dužna za njegovih sat vremena zurenja koji su je neopisivo živcirali.
"Pametnije mi je da šutim u vezi tvojeg dečka", iscerio se na što je samo kimnula glavom. Bilo je u redu kada je ona postavljala privatna pitanja dok drugi njoj nipošto nisu smjeli. Naravno - u nekima je uživala kada bi se imala čime pohvaliti. Sada jednostavno nije.
Sveukupno, osjećala se glupo u ovoj situaciji. Sjedila je kraj njega, s pogledom usmjerenim prema staklenom stoliću i spremna da odgovori na nekoliko glupih pitanja iako bi trebala plakati od tuge.
"Gospođice Bell?"
Osjećala se gotovo potpuno slobodno kad joj se vidarica obratila.
"Da?" podigla je ruku, kao na školskom satu.
"Vaša majka vas želi vidjeti."
"Bea!" začula je svoje ime i zastala na vratima. Njena majka je izgledala razmjerno dobro. Koja modrica, ogrebotina više-manje.
"Ehej, mama", nervozno se osmijehnula i sjela u stolicu pokraj majke. Uzela je Dnevni Prorok sa stolića kraj kreveta i promotrila naslovnicu. Stare vijesti - u novim novinama će Bellovi sigurno biti na naslovnici. "Kako si?"
Vivian je zbunjeno pogledala svoju kćer i onda slegnula ramenima.
"Moglo bi i bolje. Tvoj otac.. Pa, čula si što su ti rekli. Naravno, oni 'rade' na tome da ga pronađu. Pwuh! Prije će Dumbledore postati mrzitelj bezjaka", zakolutala je očima očito se ne opterećujući time da bi trebala olakšati kćeri. Zar je Beatrice doista morala znati (iako je to znala veoma dobro) da joj vjerojatno neće naći oca. Štoviše, vjerojatno je mrtav. I zašto se onda nitko nije trudio barem joj malo olakšati? Tako da se i ona može savršeno pretvarati da vjeruje u to da joj je otac živ i da će ga dovesti kući svakog trena.
"Pa, što onda kaniš? Odustati?" posprdno je upitala, nadajući se da to doista i nije odgovor.
"Ne, i vrlo dobro znaš da ne. Red Feniksa u kojem je bio tvoj otac će pomoći. I ovako planiraju napasti mjesto na kojem se Voldemort skriva."
Kimnula je glavom i odložila Dnevni Prorok. Gadilo joj se samo lice Rite Skeeter, tako nacerene i spremne da uništi još jedan život.
"Dogovorila sam s Alexom da večeras prespavaš kod njega. Ne želim da se vraćaš u Hogwarts ovaj vikend. I, Bea - bez gluposti kod njega."
"Da, da. Kao i obično. Idem sada. Sutra planiram prošetati po Londonu, svratit ću i do tebe", nagnula se i poljubila Vivian u obraz. U tom trenutku je vidarica ušla i priopćila joj ono što je već i sama znala - nije smjela dulje ostati. Nije to niti planirala. Ne, izašla je iz bolničke sobe i prišla Alexu, poprilično zbunjenog izraza.
"Imaš stan u Londonu i u Hogsmeadeu? Što si ti, jebeni princ William?"
*
Zijevnula je i pridigla se u krevetu. Očaravale su je sjene i boje na stropu. Obrisi auta koji su prolazili; ponekad bi se čak i čula policijska ili bolnička sirena. Cijeli svoj život je provela daleko od gradske vreve - bilo u predgrađu ili u Hogwartsu. Policijske sirene i promet ispod prozora su bili daleki snovi, barem za Beatrice. I, kako se činilo, upravo ih je proživljavala. Odmaknula je pokrivač pod kojim joj je i onako postajalo prevruće i prišla prozoru. Naslonila je vrške prstiju na prozorsku klupicu i pribila lice uz prozor kako bi mogla promotriti scenu na cesti. Činilo se da se nešto događa upravo ispred zgrade.
"Beatrice, što radiš?"
Trznula se na zvuk Alexova glasa. Nije mu bila pametna ideja preplašiti ju (iako to vjerojatno uopće nije bila njegova ideja), uzimajući u obzir sve što je proživjela. Srce joj je stvarno moralo biti slabo.
Okrenula se i uzdahnula, stavljajući ruku na prsa i provjeravajući disanje više iz navike nego li iz stvarne zabrinutosti za sebe.
"Nešto se događa ispred zgrade. Je li to... uobičajeno?" upitala je pomalo zbunjeno i onda se ponovno okrenula prema prozoru. Umalo je pomislila kako se radi o nekakvoj čaroliji - sve je bilo okupano crvenom i plavom svjetlošću. Alex ju je zbunjeno pogledao i onda prišao prozoru. Namrštio se i opsovao pod glas.
"Hej, što je?" dotaknula mu je ruku i zaustavila ga kada je kanio izjuriti iz sobe.
"Nije uobičajeno! Naravno da nije!" viknuo je na nju i onda otvorio svoj ormar. Izvadio je traperice koje su izgledale kao da bi joj mogle biti dobre, majicu i široku jaknu. "Obuci se. Idemo odavde."
Sad je bio njen red da bude ljuta. Čula je viku izvana i lomljavu u kuhinji. Alex ju je još jednom požurio, navirujući na vrata da vidi je li se spremila. U normalnim slučajevima bi joj bilo donekle neugodno što joj je upao u sobu usred presvlačenja, ali ne i ovaj put. Samo je nabrzinu nabacala stvari na sebe, pokupila štapić s noćnog ormarića te izašla na hodnik. Stajao je na vratima te mu je očito doista laknulo kad se pojavila u hodniku. Uhvatio ju je oko ručnog zgloba i praktički izbacio na vanjski hodnik. Nije ga se niti sjećala što je bilo doista čudno. Odlazila je do lifta čudeći se smeđim zidovima i pukotinama u istima.
"Kuda ćeš ti!?" viknuo je i onda ju ponovno ščepao za ruku. "Ti znaš da nas oni čekaju na izlazu? Smrtonoše, da! Aparatirat ćemo se."
Zakolutao je očima, vjerojatno u sebi govoreći koliko je samo glupa sa svojih nikakvih šesnaest godina. Da, u tom trenutku ju je užasno živcirao ali nije imala namjeru reći nešto - bilo bi samo gore da se posvađaju. Vjerojatno bi ju ostavio na milost i ne milost smrtonošama, a za borbu s njima (i to više njih) definitivno nije bila spremna. Ubili bi ju u samo nekoliko sekundi, ako i toliko.
"Spremna?"
Kimnula je i čvrsto ga uhvatila za ruku, uz jedan duboki udah. Mrzila je aparaciju. Osjećaj je bio poput provlačenja kroz usku cijev te je taj pritisak isisavao sav zrak iz njenih pluća. Uvijek bi došla na mjesto koje je trebala samo nekoliko sekundi prije potpunog gušenja. To ju je ostavilo nespremnom i ovaj put. Alex joj je nabrzinu promrmljao kako mora u dvorac, bez obzira što je pet ujutro i da će sve biti u redu. Bilo je glupo tražiti od nje da se pomiri sa situacijom i brine samo za sebe. Jer, koliko god se sebičnom činila - marila je za svoju majku. Za oca nije znala je li živ ili ne, ali je bio prevrijedan smrtonošama da bi ga samo ubili.
"Obećaj mi da ćeš me izvještavati!" viknula je za njim kad se okrenuo i ponovno pokušao aparatirati. Pogledao ju je te kimnuo glavom. Već u sljedećem trenutku je nestao, popraćen zvučnim praskom.
Ušla je u spavaonicu i upalila svjetla. Kreveti njenih prijateljica su bili prazni, naravno. Otišla je nešto prije ponoći a sada je bilo pet ujutro. Imala je osjećaj kao da su prošli dani, a ne samo nekoliko sati. Željela je zaspati ali je to bilo nemoguće, kao i kada je to pokušala kod Alexa. Sada ju je mučilo još više misli. Kolike su bile šanse da preživi kad su joj smrtonoše bili za vratom? I (mrzila je na to pomišljati) što će biti s njenom majkom? Je li Sveti Mungo dovoljno zaštićen da joj se ništa ne dogodi? Ne, Beatrice je rijetko bila optimistična - pogotovo u ovakvim situacijama. Morala je biti realna, što joj je drugo preostajalo? Nada samo produljuje bol, to je već odavno znala.
Zaobišla je nečiji kovčeg i prišla krevetu. Bacila je štapić na noćni ormarić (zbog čega je proizveo nekoliko iskri) i sjela na krevet, duboko uzdahnuvši. Zarila je lice u ruke i još jednom uzdahnula. Nije znala kako joj to može pomoći, ali je osjećala potrebu za tim. Kao da je sva ona gorčina koju je skupljala u sebi napokon krenula prema izlazu, nestajala iz nje. Nije niti primjetila kada je počela plakati i naslonila lice na koljena, sada na sredini kreveta. Bila je bijesna i tužna u isti mah. Voldemort je nakanio uništiti cijeli čarobnjački svijet, ali za to i nije previše marila. Marila je za to što je kanio uništiti njenu obitelj, koliko god to sebično zvučalo. Ali to je bilo to, zar ne? Sve je u redu ako Voldemort uništi obitelji vaših prijatelja, ljudi za koje znate - sve dok ne dira vašu obitelj? Onda je smak svijeta. Do tada to nije vaša stvar i nije vas briga. Beatrice je toga bila svjesna i nije se krivila. Najobičnije ljudsko biće - nije morala biti objektivna i mudra.
"Ulazi unutra, idiote jedan!" začula je Edithin glas i onda obrisala suze o koljena znajući kako će to ostaviti trag barem nekoliko minuta. Crveni nos nije mogla sakriti, ali nije bilo niti bitno. Zašto bi uopće išta sakrivala od prijateljica?
"Oh. Beatrice. Tu si. Kako to? Harper nam je rekao da ćeš prenoćiti kod Alexa", Desiree je izgledala zbunjeno ali nije dopustila da ju to omete. Sjela je pokraj Beatrice i privila ju čvrsto uz sebe pretpostavljajući da će se rasplakati i trebati tonu papirnatih maramica. Baš kao u američkim filmovima.
"Smrtonoše", Beatrice je prosiktala i otela se Desiree. "Moj otac je vjerojatno mrtav, majka u bolnici - ali tko zna koliko će trebati dok ne završi u.. u mrtvačnici."
"Jebem tebe i taj tvoj pesimizam!" čula je Liannein glas i onda ju prostrijelila pogledom. Bila je mrtva pijana, naizgled. Tko zna koliko je sranja napravila sa svojim dečkom. I što je uopće bilo s Aidanom?
"Previše se toga dogodilo ovu večer", Edith je konstatirala i sjela nasuprot Beatrice. "Pretpostavljam da ne možeš zaspati. Ne možemo niti mi, u tom slučaju. Samo da pospremim Lianne i onda ću izvaditi čokoladu i plamenviski. Pomoći će."
Eat se nasmiješila i odoljela porivu da čvrsto zagrli Edith i zahvali joj što pomaže. Naravno, pijanstvo i čokolada ništa nije riješavalo. Svejedno će se sutra morati suočiti s novostima, možda će završiti kod Dumbledorea (bila je poprilično sigurna da ju ne zove k sebi samo zato jer misli da će zaspati ili nešto) čitajući neko pismo s priopćenjem tužne vijesti. A možda (samo možda) sve bude dobro.
Post je objavljen 13.11.2009. u 23:18 sati.