Preskačem nekoliko djelova koji su trebali biti napisani prije ovoga no mislim da se sa ovim pomalo mjenja i sadržaj ostalih postova pa pišem ono što je sada. Pozz svima!
Napisat ću ovu priču u nekoliko djelova možda bude razumljivija i jednostavnija za čitanje :)
DIO 1 – 13.10. pogled u ogledalo i odlazak u bolnicu
Budim se teže nego ikad, teško dišem, dođem do kupaone i pogled u ogledalo je zastrašujući, Bože moj tako nije bilo jučer, pa ja jedva gledam, i sama sebi kažem ti danas ideš u bolnicu, nećeš čekati srijedu da odeš do ginice (kako sudbonosno, da sam čekala do srijede mogla sam biti mrtva)
Zovem mamu, ona zove ginicu, ginica veli dolazite odmah... dođemo tamo, pokucamo, odma ulazimo, sestra mi se zamjerila jer kad me vidla prokomentirala me kaj ti samo papaš..... ali kad sam skinula tenesice i pokazala joj noge problijedila je, u taj čas došla i doktorica, dale mi čašu za pišanje... jedva nešto tamno tamno popišala... ima albumina... veli ginica skidaj se za pregled i dajem ti odma uputnicu za hitnu ...
DIO 2 – 13.10. oko 13h dolazak i prijem u bolnicu
Dolazimo na hitnu ginekološku, taj čas se svi uskomešali, sve papire mi pobrali što sam god imala, daju mi čašu, odi se popišaj, mislim si kako, sad sam kod ginice pišala, drage moje ja sam zadnje atome snage dala da popišam 1cm mokraće u čašu... pitaju me kako sam došla ovamo, velim da su me moji dofurali, čude se što ginica nije zvala hitnu da me doveze i kako sam uopće na nogama...
Naravno čim su stavili štapić u čašu panika, doktori zovu jedan drugog, sestre me prikopčavaju na ctg, stavljaju mi kateter za mokraću, dolazi jedan Dr pa drugi pa treći... neznam drage moje ni kolko ih je bilo.... ctg se zblesiro... morali su ga resetirati, mjere mi tlak, mislim da je bio 190/110
Ispituju me kod koga sam se kontrolirala, velim ginicu i da sam tu dolazila na uzv i da sam bila u petak i da su mi rekli da im se čini da je zastoj u rastu i da su me 19-og naručili na novi uzv a da su mi u trudničkoj ambumanti rekli da bez uputnice ništa, da kad dobim uputnicu da ih onda mogu zvati da se naručim.... na to su popizdili na sestru u ambulanti...
Ustrčali se da me moraju ultrazvučno pogledat, ctg je relativno u redu ali moraju vidjeti veličinu bebe...
Zivkaju sve žive da neka im u ambulantu dopelaju uzv, ne zanima ih kako hitno ga moraju imati... dofuraju uzv... iskopčaju me sa ctg-a
Procjena – definitivno zastoj u rastu, beba 1kg ... zovu dr. M za mišljenje (on je taman bio na odlasku), gledaju pupčanu vrpcu i vele da jako malo kisika i svega dolazi do bebe :( , dolazi Matijević i veli da ćemo najvjerojatnije morati raditi carski rez.... ja pitam a šta s bebom, on veli da u današnje vrijeme ima 90% šanse da preživi, pikaju mi injekciju za razvoj pluća bebe... nakon toga tlak 220/115
Sestre pitaju dal da me obriju, veli dr da nećemo još odlučiti da budu prvo napravili još pretraga ....
Daju mami papire da odnese na prijem i da me prijavi u bolnicu, daju joj sve moje stvari, i obuku mi neku svoju pregaču... totalno bolničko
DIO 3 – zaprimljena u rodilište
Sa hitne ginekološke odvoze me gore di su rađaone i čuvajna trudnoće, prikopčaju mi tlakomjer koji mjeri svakih 15 minuta tlak, poljepe mi elektrode po meni, na prst mi stave za mjerenje prsta, izbodu mi vene, stave braonile na jednu i drugu ruku, prikopčaju me na jedno 2-3 infuzije... i tako sam tamo jedno vrijeme doktori me stalno obilaze, sestre gledaju.... ja ništa živo ne pišam....
Pokušavaju mi stavit još jednu infuziju na lijevu ruku, nemogu upiknut, van izlazi voda... pa onda jedva jedvice uspiju na desnoj....
Navečer u 23h voze me u operacionu salu ali ne na operaciju, vjerujte da mi je to bilo gore... kažu da će biti neugodno ali da ću dobit lokalnu...
Trebaju mi staviti kateter do centralne vene da bi mi mogli mjerit centralni venski tlak....
Prekriju me po glavi sa zelenom krpom i pitaju imam li zraka... HALO! No dobro, to je trebalo ići preko vrata, pikaju mi lokalnu, pokušavaju mi pikati vrati 15-tak minuta... ne uspijevaju... vele tu nemožemo probit ... i onda su počeli pikati područje između desne cice i desnog ramena.... od lokalne ni L – NA ŽIVO, bol kakvu u životu iskusila nisam, doktori se izmjenjuju pucaju im igle ja se derem i govorim doktorima da se ispričavam ali da nemogu više stiskati zube... vele sestre ma ti si hrabrica naša, šta ćeš se ispričavati, znamo da boli.... nakon 3 popucale igle i nakon 40 minuta... dolazi neki valjda šef, neznam kako se zove i booliii, nemogu vam to opisat, ali ja mislim da je vaginalni porod goli kurac s oproštenjem naspram ovome... i uspjeva...
Mjere CVT (centralni venski tlak) – 18 ... normalan je ispod 10...
Na ta dva katetera prikapčaju mi još dvije infuzije i stavljaju me u box za rađanje...
Cijelu noć sam slušala zvukove od aparata na koje sam prikopčana, moje otkucaje, ctg-otkucaje bebe, i gledala strop i popunjene stalke za infuzije... slušala kako u boxu do mojeg druge žene rađaju....
DIO 4 – 14.10. potpis pristanka i carski rez
Ranom zorom milijun doktora i sestara oko mene, bilježe pišu, neznam više ni sama, odlaze na sastanak da odluče što će samnom, od jučer od 13h pa do jutra izmokrila sam samo 500ml... sve infuzije što su mi dali ostale su u meni, ruke ko balvani, prste presavinut nisam mogla, poruke sam pisala lijevom rukom jer mi je desna bila previše ispikala i to pisanje je bila znanstvena fantastika jer nisam prste mogla presavinut...
Cijelu noć sam molila za svoju bebu... i bila sretna kad god sam čula da se beba rodila u boxu do :)
Dolazi mi doktor i objašnjava slijedeće, da sam ja u životnoj opasnosti i da dok je beba unutra da mi nemogu pomoći, jer ako mi daju lijekove koji bi mi pomogli beba ostaje bez kisika, ako čekaju umiremo ja i beba... najbolja opcija carski rez, daju više šanse meni nego bebi ali ako to ne naprave nemamo šanse ni ja ni beba...
Uzimaju mi sve podatke, daju mi papir sa tim objašnjenjem i da potpišem pristanak na carski rez, ja sam se jedva potpisala od oteklina na prstima i to preko cijelog papira...
Dolazi pedijatar i objašnjava kako je beba cijelo ovo vrijeme bila pod stresom i da je to u neku ruku pozitivno jer ako su bebe pod stresom automatski su veći borci i pluća im se bržije razvijaju...
Pitaju me dali znam spol, velim da su mi rekli da je dečko... dolazi mi doktor objasniti da ću dobiti spinalnu anesteziju jer će tako beba imati više kisika a i da je i za mene povoljnije, kažem ok, pitam kad će biti carski, vele oko pola 11-11 .... tada je bilo pola 10 ...
Šaljem poruku kome sam mogla, svima kružne, tipkati je živa agonija.... molim krunicu na prste...
Sestre me briju, skidaju, omotaju u plahtu i bosa hodam (pojma nemam kako,svoje noge ne prepoznajem) do operacione sale, plahta dole, penji se na stol, tamo hladno za poludit...
Doktor mi objašnjava kakvu injekciju će mi dati u donji dio leđa i da ću počet osjećati toplinu od prsa nadolje, kako ću osjećati sve osim boli, pritisak dok beba izlazi...
I stvarno, injekciju nisam ni osjetila, stavili mi masku sa kisikom, pogledom u reflektor vidim svoj trbuh i tamo sam gledala, željela sam gledat
Stvarno je za ne opisati ta spinalna, osjetiš sve osim boli, znaš da te režu, osjećaš njihove prste i ruke ali nikakvu bol... automatski drhtiš, kažu to je normalno od te anestezije, tu si nemožeš pomoć, kaže mi doktor sada će izvaditi bebu, da se pripremim, dva doktora dolje kod reza a dvojica mi “skaču” po gornjem dijelu trbuha i na reflektoru sam uspjela vidit bebine noge... nisam uopće skužila kad su bebu stavili u inkubator, slijedeća slika koju vidim su moja crijeva, bijela i napuhnuta, doktorice komentiraju da kako će to sašit da je sve puno zraka i vode, kako će crijeva staviti unutra, stariji doktor veli na starinski način, krpa preko njih i guraj unutra.... ja sve to smireno gledam...
Gledam kako me šivaju i pitam ih da li imaju puno mog sala za šivati... njima to nije bilo smješno, vele ne brinite se vi za to, sad je važno da se izvučete iz ovoga što slijedi...
I nakon toga pedijatri mi voze moju malu pikulicu u inkubatoru i vele vidite da nije dečko evo vam male curice, 840 grama i 34cm (nije bilo 38cm), glavica slatka, okrugla, ko teniska loptica, prekrasna je, moj anđelek mali :) LAURA
Nakon šivanja primili su me za noge i ja sam se za neku ručku primila rukama i pojma nemam odkuda mi snaga da se dignem sa rukama i preselim na drugi krevet
DIO 3 – odjel Ginekologija 1 – intenzivna
Ljubazni gospon D me vozi iz sale na odjel intenzivne, taj dan sam vidjela kroz prozor i vidim prekrasan sunčani dan, vozimo se liftom pa kroz hodnike i dovoze me u intenzivnu, sestre oko mene, prikapčaju me opet na milijun infuzija, evo i doktora... nakon toga sam zaspala... moji su se prepali kad su me vidjeli jer izgledam još gore nego jučer, nemogu skoro ni oči otvoriti, vrat spojen sa glavom, ko sumo borac.. ruke, noge ko balvani...
Novosti o bebi, 4h je disala samostalno i onda je priključili na respirator jer se umorila... nije u životnoj opasnosti....
Tu noć pomislih Bože moj nesmijem još umrijeti, toliko toga još trebam napraviti u životu, i vrti mi se film... plačem... molim se ...
Uglavnom svaki dan intenzivne je bio otprilike isti, tri dana nisam jela, pa dobila onu mutnu juhu sa rezancima, sestre me šlepale na wc, manta mi se do ludila, sve me boli...
Molim Boga da mi da snage da se dignem što prije da mogu do pedijatrije, mm je išo gledati malenu i veli kako se sunča i kako spava kao on...
Večer petak na subotu dolazi mi pedijatar i veli kako beba ne reagira na terapiju kako su oni očekivali, da je nezrela, ali da nije u životnoj opasnosti...
To me totalno bacilo u bed... dugo sam plakala...trudeći se da ne jecam jer je bilo još žena sa mnom...
U subotu je došla jedna cura – Ivana, jako dobra cura, bila je samnom kad sam u nedjelju čula loše vijesti...
Nedjelja – 18.10. ujutro klasika, buđenje u 6h, terapija, digni guzu mjenjaju mi uloške, spuštamo se u ravan položaj mjerene CVT, još uvijek visoko, još mi nisu ni digle krevet dolazi pedijatar i pita za mene
Znala sam odmah da nisu dobre vijesti... veli nažalost vam ne donosim dobre vijesti, vaša beba je preminula jutros u 6h, dugo su ju reanimirali, kaže da je došao zrak iz raspiratora u prostor između srca i pluća i da su sve živo isprobali ali da srce to nije podnijelo... u 6:20h su proglasili službenu smrt... pedijatar mi daje sućut... cura do mene mi daje sućut, dolazi moj doktor anđeo i čvrsto mi stisne ruku i daje sućut, kljukaju me apaurinima...
Molim Boga da mi da snage da javim mužu u mami, pedijatar je reko da muž dođe da zajedno svi troje porazgovaramo...
Ridam ko luda, Bože daj mi snage, ako ti misliš da tu snagu imam daj mi snage... zovem muža...
Tražim snagu da nazovem još mamu...
Zovem mamu... taman je krenula na misu...
Rekla je susjedi da da misu za mene i bebu... i moja frendica iz Kustošije je tamo dala misu (još nisu znali za bebu)
Bodite me, režite me, silujte me, nema te fizičke boli koja mene može jače boljeti, imuna sam na to, ništa me više ne boli, a duša boli, a duša boli ....
Pjevam Božanske pjesme, pjesme posvećene Isusu – moja ljubav liječi srca slomljena...
.... da te samo dodaknem.... ... velik si.... ... ima jedna duga cesta....
Dolazi vizita, saznaju vijest, svi mi daju sućut... dolazi mm, zovu pedijatra, daje nam detaljno objašnjenje i daljnju proceduru....
DIO 4 – duga noć i sprovod
Duga je ova noć,na počinak se mora poć.A duša boli.Duga je ova noć,kao nijedna do sad. Noći ce proći,bolji dani ce doći.Dani obasjani suncem i noći kad ce duša sjati.Posebna je ipak ova noć,dobila je jednu malu zvijezdu. Malu zvijezdu pikulicu, maminu i tatinu dušicu.Kako je nebo sada lijepo, nas anđeo ima krila. Najsjajnija zvjezdice naša zauvijek si sa nama u srcima.A noći ce proći i bolji dani ce doći.
http://www.youtube.com/watch?v=kR-Txtzulzw&feature=related
Naš anđeo mi je dao snage da nastavim, da se borim, ustajem se iz kreveta, idem do wc-a, operem zube, umijem se... u subotu je bio moj prvi obrok normalan... u nedjelju nisam mogla jesti... ali se borim, borim se. Svakim danom dolaze novi doktori, nove sestre, svi kažu kako svaki puta sve bolje izgledam, edemi se smanjuju, mjenjaju mi katetere ko ludi, voda samo curi iz mene, Još sad nije sva otišla.
Imala sam duge noće, duge noći plačuću, divne sestre koje su uvijek imale dobru riječ, mog doktora Ž, mog anđela na zemlji, jednu predobru doktoricu...
Posložila sam si kockice u glavi tako je trebalo biti, Bog je tako odlučio, on zna najbolje. Možda bi bila bolesna, možda bi umrla nakon 3mj kad bi se još više povezala s njom...
Utjehu donose rezultati obdukcije, doktori su se prvi puta susreli sa takvim slučajem, uopće nije bio zrak u pitanju nego je bilo vode u srcu i od toga je srce stalo....da su je uspjeli spasiti bila bi jako bolesno dijete...
I da sam dogurala trudnoću do kraja, mogla sam doći doma i da mi beba umre za par dana... kako bi nam tek onda bilo...
Ljubav mm i mene je sada još jača, ovo nas je još više zbližilo. Moj anđeo mi je dao snage da se izvučem iz bolnice, da me puste doma. Najveće olakšanje sam osjetila na sprovodu, otišla sam na vlastitu odgovornost uz pomoć mog doktora anđela na zemlji. Pitali smo ga da kako ćemo mu se ikada odužiti koliko se brinuo za mene, rekao je sa drugom trudnoćom.... bit će sve ok drugi put... bit ćete od početka pod punom kontrolom bolnice...
Kumovi koji su trebali biti krsni su kupili našoj Lauri krsnu haljinicu, papučice zeko, malog rozog zeku igračku, rukavice, bodi, kapicu i rozu krunicu, u tome je pokopana. Obred je bio kratak i prekrasan, suzu sam pustila kad smo molili Anđele čuvaru.... ja sam tješila sve koji su plakali, brisala im suze i govorila sve će biti ok... Bilo mi je žao kuma koji je zajecao kada je predao lijes pogrebniku, bilo mi je žao mog muža koji je plakako i tako mi stiskao ruku da sam mislila da će mi prste polomiti. Taj dan tlak mi je bio idealan, bila sam potpuno smirena i za vrijeme obreda zamišljala kako je naš anđeo sada konačno dobio krila i službeno je u nebu a tamo ima i veliko društvo. Ira me rasplakala sa svojom porukom utjehe, stvarno sam ostala bez riječi, Laura ima gore veliko društvo :) Spontano sam uzela 4 ruže koje sam bacila u grobnicu - 4 ruže - 4 dana.
Još sam se rasplakala kada me moj ujak zagrlio i plakao je ko ljuta godina a njega nikada nisam vidla da plaće ni kada mu je tata umro, nikada nije pokazivao osjećaje. Misa je bila u nedjelju ujutro za Lauru i za moje ozdravljenje. Poslije sprovoda svi smo otišli nakratko kod mojih doma i smijali se i zezali, baš mi je bilo drago, nisam htjela da netko plače.
Ja sada imam snage za dalje više nego ikada, i kada sve to prođe i kada skinem kile ja ću biti opet trudilica. Bubrezi su zakazali patološki od trudnoće, nisu mogli podnjeti moju težinu + trudnoću, tako da definitivno ide ticker za skidanje kila ;)
DIO 5 – iz intenzivne u običnu sobu
Tamo sam upoznala super cure i jednu gospođu s kojima ću ostati u kontaktu, svatko od nas ima tragične priče u svome životu da čovjek ne povjeruje, zajedno smo bile tim, plakale smo, smijale se, pišale od smijeha, šta smo mi radile da smo mislile da će nas preselit na odjel psihijatrije. U ponedjeljak navečer mi tlak opet malo skočio jer su taj dan sve moje curke otpuštene iz bolnice a ja ostala... kasnije se opet stabilizirao... a u utorak iznenađenje, bila nefrologica i kaže da šta se nje tiče s ovom terapijom mogu doma :) da pitam još ginekologa...
Sa ginekološke strane sve u redu, kada želite kući danas ili sutra, kažem JUČER. Moji su došli po mene. Svim sestrama suza u oku. Kako ih ja sve volim. Svaka čast svim sestrama i doktorima jer su bili pravi anđeli, svako jutro sam se zezala s njima i svi su me znali i ja sam sve znala, stvarno svaka im čast njima i odjelu Ginekologije 1. Sve doktore, sve sestre, sve sam znala po imenu. Vjerujte mi da jedva čekam da ih vidim danas kada ću ići po otpusno pismo.
A sada u novi život, već sam ga ustvari započela. Cure moje, živite iz dana u dan, uživajte, budite zahvalne Bogu na svakom danu, sve će doći u svoje vrijeme, on ima svoj plan. Borite se ne posustajte nikada, ako posustanete, sjetite se mene, nazovite me u bilo koje doba noći, sve znam i utješit ću vas kako god budem znala. Za vrijeme provedeno u bolnici shvatila sam koliko imam dobrih prijatelja, koliko ljudi me voli, zahvalna na svakom danu, na ovoj prekrasnoj jeseni koja je sad vani, na vatri koju gledam kako gori u kaminu, na svakoj maloj sitnici, zagrljaju, pogledu. Cure moje sretna sam što sam živa i moj anđeo mi daje snage.
Kada ozdravim mm i ja ćemo si itetovirat iste tetovaže, ovaj moj avatar i ispod banner sa imenom LAURA.
Ovo je bila moja priča.
Drugi život počinje sada.
Post je objavljen 30.10.2009. u 14:47 sati.