Shakespeare se rodio 23. travnja 1564. u gradiću Stratford na Avonu, u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo. Kada sam se ja rodila uginuo je susjedov pas. Moglo bi se reći da živim pseći život. Nije loše.
S pet godina sam već znala što je razlika između očaja i bijede, i puno drugih stvari, npr. kako postaviti šahovske figure na ploču, a da ne proliješ mlijeko.
Nekoliko sam puta mijenjala pogled s minusa na plus. Ništa manje.
Jednom sam sanjala Gospu, jednom Isusa. Ništa više.
Od filozofa sam ukrala fil za vlastitu tortu. Sive su joj sve kore. Preljev čokolada.
Nekoliko sam puta navodno bila zaljubljena.
Sad navodno volim.
Ne vjerujem sebi ništa. Prevrtljiva sam i svaki dan imam novo mišljenje, posebno o mišljenju kao takvom.
I svaki dan mislim da ću ovaj put drukčije. I dobro mislim, osim što se ponavljam.
Ponavljala sam i 1. srednje, u školi mi je bilo dosadno. Markirala sam jednom sa prvog sata matematike i vratila se u školu nakon tri mjeseca na treći sat tjelesne kulture. Zaboravila sam opremu, ne znam kako mi se to moglo dogoditi. Kada su me uvjerili da se to mora bla truć traf, zapravo me majka uvjerila debelim remenom s velikom kopčom, ali o tom potom. Važno je da sam skopčala. I kako tada me ukopčaše odvojiše me od mene same. Od moje prirode i društva. Na faksu je bila druga priča. Na poslu treća, a ja sam još uvijek odvojena.
Zaboravila sam reći da sam jednom sanjala kako se ljubim s Nikolom Teslom. On je nosio bijele rukavice i srebrenu pločicu u džepu, na njoj je pisalo “okretno magnetsko pile moje”, to mi je darovao, sjećam se da sam u snu bila sedam godina starija od njega, rekla sam mu nešto kao… Oh, nisi trebao.
(dodatno pojačanje tesle nije moguće!)
No dobro, lako se sjećati nije lako živjeti.
U međuvremenu sam otišla na trafiku i kupila duhan, rizle i filtere.
Sad motam samu sebe oko malog prsta. Pušim.
Kad sagledam veliku sliku smanjim se toliko da mi popucaju atomi.
Zdravi bili!
Post je objavljen 29.10.2009. u 22:27 sati.