Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kira1102

Marketing

POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE...

Danas je umro jedan profesor. Predavao mi je samo jednu godinu nakon čega je otišao u mirovinu i nemam neko posebno mišljene o njemu. Njegovi kolege u našoj školi bili su vidno potreseni, osobito jedna profesorica. Iako svi znamo da je ona zapravo dobrodućna osoba, rijetko pokazuje osjećaje (vjerojatno zbog nedostatka vremena). Vidjeti ju danas shrvanu od bola i emocija, bilo je zbilja potresno.
Taj prizor natjerao me da po ko zna koji put razmislim o tome zašto su zapravo ljudi tužni i zašto plaču kad netko umre? Nikad mi nitko nije umro i ne znam točno kakav je to osjećaj izgubiti neku osobu. Vjerojatno u prvi tren, kad čuju tu žalosnu vijest, budu iznanađeni. A nakon toga im nevjerojatno jako počne nedostajati fizički kontakt s tom osobom. Može se raditi o dodiru, samom slušanju ili gledanju u tu osobu, ožalošćeni ljudi bolno shvaćaju da se to više nikada neće dogoditi. Plaču li oni zapravo zbog sebe? Zbog toga što im se čini nemogućim priviknuti se na to da više nikada neće biti nekih običnih zajedničkih stvari, npr. ispijanja kave svako jutro, odlaska u trgovinu, dugih šetnji u predvečerje i još toliko stvari za koje nisu ni znali koliko znače. Neki su običaji da se nosi crnina godinu dana , da se neko vrijeme poslije smrti ne gleda televizija i ne sluša radio. Mislim da to nije u redu i vjerujem da se nikad neću pridržavati toga. Po meni crna odjeća ne izražava žalost, a glazba mi zna biti posebna terapija kad dođu loši dani. Vjerujem da je sve to jako teško zapravo. Samo na tren zaklpoti oči i ponovno proživjeti sve divne trenutke s preminulom osobom. Ta bol koju oni osjećaju, mislim da je gotovo opipljiva. Mislim da imaju osjećaj kao da drže kamen na prsima od kojega im je teško i disati. A svaka glesta, riječ ili predmet daju sjećanje na dane i stvari koji se više nikada neće moći ponoviti.



Post je objavljen 29.10.2009. u 21:14 sati.