Ovo je samo post koji izdajem da ne zaboravite da znam pisati, bilo bi šteta, zar ne? :)
Dakle, vjerojatno se pitate koje me to crne misli obuzimaju i što je to tako strašno da se bojim hoću li preživjeti. Ne mogu vam dati direktan odgovor jer toliko poštovanja imam da ne želim da cijela nacija zna.
Ali eto, ljudi znaju čitati između redaka. Tome shodno, darujem vam jedan tekst. Uživajte.
Mama je često radila.
Dim što se uvijao oko njenog lica ju je nekako uspio posjetiti na to, samo tu jedno misao. Sjećala se kako je jednu Badnju noć plakala jer mama ne može biti s obitelji na Badnjak. Mama je morala raditi. Uistinu je žalosno kako ljudi ne vide koliko se drugi trude za njih. Ona je to uvijek vidjela, znala je da mama radi da bi njima bilo lakše, da bi mogla kupiti knjige za školu, odjeću, pa i hranu... sve to. I njen brat je to vidio, pa su se njih dvoje držali zajedno, jer nisu imali nikoga osim jedno drugoga.
Imali su tatu, naravno.
To je baš duga priča, znate.
Tata je često radio.
Ta je misao došla sa idućim dimom koji je poletio oko njenog lica, uokvirivajući ga kao što neki stari gipsani pozlaćeni okviri to rade bakinim goblenima. Sjećala se kako ni ona ni brat nisu nikad potpuno shvatili zašto odrasli moraju tako mnogo raditi. Tata je bio pesimist. Tata nikad nije shvaćao koliko drugi rade za njega, pa je od drugih tražio sve više i više. Odnosio se prema svima njima kao dvorjanima, ponašajući se kao da je on jedina osoba koja doprinosi kućanstvu. Možda nije uvijek bilo tako, ali tako se ona sjećala. Mora da je bilo drugačije prije tatine ozljede. Bio je fizički radnik - što bi vam se reklo, fizikalac - i ozljeda ga je bacila u krevet na dugo vremena. Jednom kad je izašao iz kreveta, vratio se - unatoč strogim preporukama doktora - natrag na posao. Uisitnu zadivljujuće od njega, uistinu jest, ali sve to je donijelo neke druge stvari.
Valjda je tata počeo misliti da je on tu najveći patnik. Ljudi imaju tendenciju misliti da su najveći patnici. Tata je tražio sve više i više od njih. Jednako tako je tražila i škola. Jednako tako je tražilo i društvo.
Jednako tako je od tate tražio neki drugi porok.
Jednako tako se od njih tražilo da se brane.
Ali obrana nije laka kad ne znaš za što si napadnut.
Bacila je cigaretu u wc školjku i osjetila kako joj se mišić lijevog obraza trza. Jedan tik što ga je dobila prošlu zimu, kada je bila uvjerena da će preživjeti.
Uvjerenja su jedna od glupljih stvari u čovjekovu životu. Uvjerenje da se ljudi mijenjaju, uvjerenje da se situacije mijenjaju.
Uvjerenja te prva izdaju. Zatim slijede ljudi, pa ti sam sebe, zatim nada. Nada ne umire posljednja, već predposljednja. Posljednji umire onaj tko se nadao.
Dakle, tu prošlu zimu je bila uvjerena da će preživjeti. Sad je već i sama nada bila na izdahu.
Kao i toliko puta ranije, zaputila se kući, znajući da počinje još jedna bitka, unaprijed izgubljena.
Bilo joj je žao samo jedne stvari.
Nije imala novca za cigarete.
Post je objavljen 29.10.2009. u 15:12 sati.