Vjerojatno svatko zna nekoga tko sjajno priča viceve, ili prepričava neke situacije na način koji izaziva smijeh. Prije nekoliko dana je sjajan glazbenik, Australac James Morrison održao zajedno s Juvavum Brass odličan koncert u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ono što me, osim virtuoznih sviračkih sposobnosti oduševilo, je lakoća duhovitog pričanja priča vezanih uz svaku skladbu. Tako je prije jedne skladbe ispričao, u meni vrlo prihvatljivom, toplom, duhovitom tonu, kako je kod stvaranja nekog glazbenog djela, najteži dio - ne skladati (to je, kaže on, lako) - već dati nekom djelu naziv. Dao je primjer Mozarta i naziva nekih njegovih skladbi, koje su nazvane rednim brojevima. Zatim se pitao što bi trebao značiti naziv Simfonije broj 40, osim da bi onda slijedeća trebala biti broj 41. Pa je ispričao kako je skladatelju najavljene skladbe, za vrijeme skladanja u sobu ušla trogodišnja kćer i počela s ispitivanjem, onako kako to već djeca rade. Prvo ga je pitala ŠTO radi, na što je on odgovorio da sklada, zatim ga je pitala ZAŠTO to radi, i na kraju nešto o smislu. Zato je skladbu nazvao What, Why, What For... Uz još neke druge priče, koje je uvijek nezahvalno prepričavati, a još gore zapisivati, osvojio me svojom duhovitom neposrednom komunikacijom. I nekako vjerujem, da su duhoviti ljudi bliži drugima, neposredni i vedri.
Kako je djevojčica u fazi učenja pričanja viceva, moram pričati dnevno preko nekoliko viceva, a da ne spominjem kako onda slušamo te iste viceve u njezinim varijantama, dok god ne zapamti orginal. A sve je krenulo tako bezazleno... Ispričala sam joj po svom sjećanju jednu scenu iz nekada (ne)obavezne lektire, starog dobrog Alana Forda. Neki pljačkaši upadaju u banku i viču „Pljačka banke!!!“ Jedan nagluhi deda s nekom trubolikom cijevi na uhu ponavlja: „Tko mljacka barke?“ Nakon toga mu jedan pljačkaš pištoljem malo pročisti uho jednim ispaljenim metkom, koji izadje na drugo uho van, a deda odmah spremno viče: „Aaa, pljačka banke!“ Stvarno nisam mislila da će to mojoj petipolgodišnjoj djevojčici biti tako smiješno, ali mala se tako kidala od smijeha, da već danima slušam tu foru. Uz jos dva obavezna vica o Muji i Hasi. Jedan je totalni crnjak, možda ga netko i zna (Hoće majmun bananu?) i totalno je nekorektan. A i dobro poznate dječje pjesmice su dobile nova izdanja. Tako se više ne pjeva: „Išo medo u dućan...", već: „Išo Mujo u dućan, nije reko dobar dan...“
Sve me je to navelo na možda konačno razumijevanje zašto mi austrijski vicevi nisu ni upola smiješni kao oni iz naših krajeva. Naime, neki onako jako općeniti komunikacijski princip kod Austrijanaca je odredjena obazrivost da se sugovornika ne povrijedi, barem ne direktno u razgovoru. Tako stvari ostanu ponekad izrečene nekim jako pozitivnim načinom, koji ne odgovara uvijek autentičnosti pošiljatelja poruke. Ili da kažem onako zdravo-seljački, ne kažu uvijek do kraja ono što misle o onome na koga se odnosi ili kažu u celofanu. U takvom naučenom principu, gdje se pazi na osjećaje drugoga, teško se može ispričati neki opaki vic. I zapravo mi je taj humor, koji je prije svega prisutan zbog smijeha, i ne pazi na osjećaje drugoga, ponekad prava ravnoteža u dijelom naučenoj obazrivijoj komunikaciji. A smisao za humor i prepoznavanje smiješnih situacija je moj ventil, koji želim prenijeti i na djevojčicu. Trenutno u fazi učenja može izgledati dijelom i kao mučenje, i biti ventil i za stvari koje ne pripadaju humoru. To je naravno druga krajnost, pa ju upozoravam da fore nisu uvijek prikladne. Ne bih voljela da se pretvori u osobu koja će jednoga dana i neke teške situacije pokušati rješavati humorom. Mislim da je jednako važno znati kvalitetno i do kraja odtugovati i iskomunicirati bolne situacije, ne samo kroz humor. Dok ne nadjemo taj balans, živimo u neprestanom ponavljanju istih viceva i njihovoj primjeni u različitim situacijama. Neke su više, a neke manje uspješne. Kažem ja neki dan svojoj maloj veseloj djevojčici kako moramo ići dići novce u banku, a ona odmah izvali: „Tko mljacka barke?“
Post je objavljen 29.10.2009. u 12:33 sati.