U današnjem čitanju evanđelist Luka nam govori o tome kako je Isus između svih učenika izabrao dvanaestoricu koje prozva apostolima. Ne treba niti spominjati od kolike važnosti je bio Isusov izbor apostola. Međutim, u ovom izvješću posebno upada u oči ono što je prethodilo samom izboru. A to je molitva.
Čitamo kako Isus „izađe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu." O Isusu znamo da je sve činio i govorio u zajedništvu s Ocem: „Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla - Otac - on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim" (Iv 12, 49). Isus je u svemu vršio volju Očevu:"Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo" (Iv 4, 34). Volju Očevu Isus je spoznavao kroz molitvu. I razmatrajući o Njegovom javnom djelovanju vidimo da ništa nije niti činio niti govorio bez prethodne molitve.
Isus nam svima daje primjer istinske i pouzdane molitve. On je molio u svako doba dana. Molio je u rano jutro ( usp. Mk 1, 35; Lk 4, 42), kasno navečer (usp. Mt 14, 23; Mk 6, 46-47; Iv 6, 15) i cijelu noć (usp. Mk 14, 32). Kada pogledamo mjesta koja je Isus odabirao za molitvu vidjet ćemo da su i ona bila različita. Molio je u gori (usp. Mt 14, 23; Mk 6, 46), na samotnim mjestima (usp. Lk 5, 16; Mk 1, 35), na obali rijeke (usp. Mt 3, 13; Mk 1, 9-11; Lk 3, 21-22).
Isus je kroz molitvu slavio Oca (usp. Lk 10, 21; Mt 11, 25), molio za Božju mudrost i otkrivenje Božjeg plana (usp. Lk 6, 12-16), tražio snagu i jakost u molitvi (usp. Lk 22, 39-44). On je u molitvi govorio Bogu i slušao Boga (usp. Lk 9, 31; Lk 22, 42). U molitvi je izlijevao svoje srce Bogu. Sjetimo se samo Njegovog vapaja u Getsemanskom vrtu.
Vidjeli smo na početku da je Isus nakon cijele noći provedene u molitvi izabrao apostole. Ali isto tako vidimo i mnoge druge plodove te molitve:"Silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala" (red. 17-19).
Molitva je ta sila i snaga koja mijenja ljudska srca, premješta gore i čini čudesa.
Izlijevajući u molitvi vlastito srce pred Gospodinom naše molitve bivaju uslišane. Sam Isus koji je objavio Boga ljubavi i milosrđa obećava uslišanje molitava ( usp. Mt 7, 9-11; Mk 11, 23: Iv 14, 13-14).
Moleći kršćanin postiže odmak od svijeta, prvenstveno od svojih vlastitih proizvoljnih želja. On zna da je njegova molitva kao uostalom i njegov život, određena „nemanjem ničega i posjedovanjem svega" (usp. 2 Kor 6, 10). To je povjerenje i pouzdanje u Boga koji zna bolje od nas samih što nam je potrebno (usp. Mt 6, 31-34) i sve okreće na dobro onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28). Moliti trebamo ustrajno i nikada ne posustati ( usp. Lk 18, 1). Sveti Pavao u Poslanici Solunjanima potiče nas da molimo bez prestanka (usp.1 Sol 5, 17).
Svaka Isusova molitva je bila uslišana:"Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao." (Iv 11, 41-42). Želimo li da i naše molitve budu uslišane učimo moliti kao što je Isus molio.
Molimo srcem. Moliti srcem znači otvoriti se Bogu, isprazniti svoje ruke i sve predati Njemu, pasti ničice pred Njim i priznati se slabim i malim. S povjerenjem i pouzdanjem djeteta tražiti i očekivati sve od svog Oca: „..koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!" (Mt 7, 11). Molitva uistinu čini čudesa!
Ljiljana
Post je objavljen 28.10.2009. u 17:41 sati.