Marketing
Građanska dužnost
Piše: Nikola Horvat
Ima li prosječni Hrvat osjećaja za drugoga? Ovdje ne mislim na klasični primjer kada se govori o "drugome" gdje se od građana očekuje da ubace nešto "prosjaku" ispred katedrale i time ubiju glas savjesti koji im tiho rastače njihov privid o njima kao najboljima, najsvetijima, naj naj naj. Ovdje ne mislim na pozajmicu od parsto kuna najboljem frendu, ili akciji krečenja kod frendovog frenda ili kumine male. Isto tako ne mislim ni na ustajanje starom dedi ili baki u tramvaju, ili prenošenju starčeve torbe preko zebre. To su pizdarije koje smo sami proglasili dobrim djelima ne bi li anestezirali savjest koja, kako već rekoh, tiho rastače iluziju jer ne radimo apsolutno ništa kako valja....za druge. Dobro za drugoga smo sveli na par istrošenih fora kojima non stop peremo savjesti, dok pokraj nas i gladnih i žednih, i žednih pravde, društva, žednih topline, žednih žednih pravde i dobra.
U tim razmišljanjima prolazih neki dan Schllosserovim stubama i vidjeh na cičoj zimi Romkinju kako prosi, a kraj nje sjedi malo dijete u krpicama i još manje u naručju. Da sam joj što rekao poslala bi me u rodni kraj, već doživjeh nešto slično, da joj dam novaca dati ću joj povoda da ostane još duže na lokaciji, pa sam odlučio nazvat policiju da srede nemarnu "majku". Vraćajući se istim mjestom nakon pola ure vidio sam još goru stranu cijele priče. Naime, nije ih više bilo, očito su policajci došli, a mjesto na kojem je sjedila "majka" je bilo izolirano petorostrukim kartonom da se guzica ne smrzne, dok je na mjestu gdje je sjedilo dijete bio komadić kartona veličine dlana. Zgadio mi se cijeli dan. Nakon toga odlučio sam zvati policiju za svaku sitnicu koju vidim: nemarne majke, paljenje vatre u parku, bullying na igralištu, sumnjiva okupljanja, pijančevanja po klupicama itd. Iza svake nevolje se krije još gora stvarnost. Mislim da je taj komunistički mentalitet "ma pusti, još će i tebe nekaj pitat" proklet koliko i sam komunizam, a dobrano živi u građanima Lijepe naše. Policija je tu da nas služi i štiti, masno ih plaćamo i svakako ih treba zvati, pa čak i za slučajeve za koje nismo sigurni, naime bolje spriječiti nego liječiti.
Nakon ovih bujica misli zaključio bih. Svi smo mi dobri u srcu, svatko na svoj osebujan način, no dobrota ne izlazi bez muke iz tog našeg usaljenog srca. Da bi čovjek bio dobar i pošten on se mora svojski namučiti i oznojiti, najčešće ostat i popljuvan, neshvaćen i naposljetku osramoćen, ali isplati se.
I da, za sve zlonamjernike, ovaj moj primjer ne služi da bih dokazao svoju veličinu i li opravdao se, svaka riječ sa početka priče se odnosi prvo na mene, a tek onda na one koji se prepoznaju, a dogodovština sa prosjakinjom je ovdje samo da potakne na savjesno djelovanje :)
Želim vam dobro, pozdrav.
Post je objavljen 28.10.2009. u 13:25 sati.