Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/onceinalifetime

Marketing

Kraj: treći dio

"Kako pišti ovaj sat, pička mu materina" - prostenje Mladen i malo zakašlje, lupajući rukom po budilici ne bi li je ugasio. Soba je prilično velika i prazna, samo krevet i pored njega ormarić i sat; na krevetu crna plahta; na prozoru crne zavjese. Sat, kašalj, ruka. Tako svakog jutra. Ustane i osjeti nekakav hladni vjetar. Sinoć nije zatvorio prozor. Malo zapuše i ispod kreveta izleti fotografija, on i neka žena. Tako ju je zvao sad, neka žena. Na nekom izletu, putu, čemu li već. Ona nosi nekakvu staru crvenu majicu a on crnu jaknu. "Ajoj" - kaže, podigne fotografiju, otpuše prašinu s nje i zagleda se. Pospremi ju u ladicu i ode u kupaonu. Izvadi četkicu i pastu iz čaše i pogleda dolje. Iz sifona umivaonika izađe žohar. Povrati. Povrati po staklenoj polici s britvicom i pjenom za brijanje, četkici, otvorenoj pasti, umivaoniku i žoharu. Pljucne nekoliko puta i ode po spužvu da ispere rigotinu. Krene čistiti i primijeti da žohara više nema. Negdje po njegovoj kući luta žohar zaprljan njegovom rigotinom. Divno. Ponovo povrati, ovaj put po spužvi koju je ponio da počisti kupaonu, vlastitim rukama i pločicama na podu. "U pičku materinu" - prostenje kroz zarigana usta. Pljune.


***


Jasna je uzbuđeno koračala prema predavaonici gdje je trebala održati prvo predavanje na novom radnom mjestu. Obula je i cipele u kojima s koraci čuju, neke svečane, koje je dotad nosila samo jednom. Vjerojatno i presvečane za hodanje po hodniku popločenom ružnim žutim pločicama koje za kišnog vremena kroz truli krov namače voda. Ipak, bilo je to uzbuđeno hodanje po tom ružnom hodniku, prvo hodanje koje je obavljala kao profesor koji će zamijeniti svog kolegu koji danas iz nekog razloga kasni na posao. Možda kasnije dođe pa ga upozna. Sigurno se radi o zanimljivom i simpatičnom čovjeku. Možda joj udijeli i koji savjet u vezi predavanja. Misli su se u njenoj glavi množile i taložile negdje na dnu, negdje gdje je boravio i strah od pričanja pred četrdesetak nepoznatih ljudi pred koje će upravo stati. Dođe do vrata s plavom naljepnicom na kojoj piše "14", uzdahne i polako uđe.


***


Trčeći od auta do ulaznih vrata, Mladen je razmišljao kako je jako glupo ne uzeti kišobran ako vidiš da vani pada kiša. Uđe i zalupi vrata. Domar ga opsuje i pozdravi dizanjem šalice kuhanog vina. Bio je živčan i nesretan jer je znao da će se sutra prehladiti, ali kapanje vode s kose ga je oraspoložilo. Prvi put je osjetio sreću zbog kiše koja mu se cijedi niz kosu prije dvije godine. Netko od njegovih prijatelja primijetio je da je počeo značajnije ćelaviti i otad stalno promatra svoju kosu, nedostaje li koja vlas, prorjeđuje li se, nastaje li na njegovom tjemenu lepinjica (u zadnje vrijeme, širi li se lepinjica) i hoće li možda potpuno izgubiti kosu bila su pitanja koja si je postavljao svaki dan, prolazeći prstima kroz svakim danom sve rjeđu kosu. Ali kad bi ju smočila kiša, njegova kosa postajala bi snažnija, gušća, činilo mu se kao da je ima više. Nakon što bi ju oprao, stajao bi pred ogledalom, gledao ju i čekao da se osuši. Pola sata, sat: nikamo mu se nije žurilo, uživao je. Zato je i sad, osjetivši kap kiše što je pala s njegove kose, osjetio sreću.
Kad je došao do predavaonice, učinilo mu se da je netko već tamo i da priča. Mogao je, zapravo, sasvim jasno čuti ženu kako drži predavanje. "Nema me pet minuta i odmah šalju zamjenu" - pomisli i opsuje. Naglo otvori vrata i pred pločom ugleda crnokosu ženu u cipelama koje je dosad vidio samo jednom. Kap kiše s njegove kose padne na parket.

Post je objavljen 25.10.2009. u 22:20 sati.