Marketing
Nađoh ovaj post u skicama. Ne sjecam se više o kojem ponedjeljku govorim, niti znam kakve slike sam odabrala. Zašto? Kao što novo znanje potire staro, tako i novi problemi potiru stare. Bar je sa mnom i ovom godinom tako. Dakle, post iz naftalina...
Ovaj ponedjeljak sam imala ogledni čas. To vam je isto kao da neko dođe i stane pored vas i gleda vas kako kuhate. Ne znam koliko sam časova održala do sada, pred djecom svih uzrasta, ali nema te treme do treme kada dođe direktor da te gleda kako radiš. Jer tad, kao nikad prije, sigurno ćeš pogriješiti. I da se to ne bi desilo, teme za čas se odaberu mjesecima unaprijed, pažljivo se bira dan (ponedjeljak, najbolje, svježi i odmorni poslije vikenda), smjena, prva, obavezno, čas, prvi, obavezno, prije velikog odmora i velikog napada užinskog šećera...na svaku sitnicu obratiš posebnu pažnju, jer ipak, dolazi te gledati direktor i cijela svita uprave škole. Ti si u prvom redu, sve oči su u tebe uprte, koncetracija ti je u tom momentu i otac i majka. Da bi se to osiguralo, potrebno se pripremiti za čas. Kakve visinske pripreme. Ovo je gore. Ja sam recimo, cijelu prošlu nedjelju provela praveći sredstvo za završni dio časa. Koji traje 15 minuta. Cijeli dan sam: crtala, rezala, bojila, lijepila.
...
Eh da. Odlučila sam s učenicima raditi tekst „Majčin dar“ Ele Peroci. Pored Cankareve „Zastidio se majke“, Mikićevog „Lipov cvat“ i Andersenove „Djevojčica sa šibicama“, priča koju ja ne mogu pročitati učenicima a da mi suze ne krenu. O majci koja živi u samotnoj kućici kojoj su djeca otišla u svijet i koja su obećala pisati ali niti pišu niti joj dolaze, Jednog dana mlađi sin pošalje pismo u kojem traži da mu pošalje sve što je ostavio kod kuće jer se neće nikada vratiti. Majka se dosjeti, napravi i pošalje kutiju od razglednica njegovog rodnog kraja. Sin se prisjeti majke, oca, rodne kuće, škole, rascvjetale jabuke...svega što je ostavio i poželi kao nikad do tada da zagrli majku. I sve je proteklo fantastično. Do tog završnog dijela. Kada sam im dala zadatak da naprave vozić lijepih želja koje bi uputili majci, da se zamisle na mjestu sina, šta bi rekli? Mog šoka. I šoka uprave. Djevojčice su molile majku da im oprosti, da više neće zaboravljati na nju i da će dolaziti u posjetu a dječaci su napisali da bi rekli majci da ne kuka i da treba biti sretna, ako je njima dobro u dalekom svijetu, treba i njoj biti dobro. Onda sam ja rekla da bi vjerovatno poslali sms. A oni me pogledali kao da sam s Marsa doletila i rekli: „Normalno“.
Čas je prošao fenomenalno, dobila sam odlične ocjene od uprave, sve i više nego pet...samo sam ja ostala razočarana. Empatije nema, sažaljenja nema, ljubavi u tragovima...i uvijek se iznova iznenadim kako djeca znaju biti realisti, veći od mene.
Post je objavljen 25.10.2009. u 19:59 sati.