Ovaj post je zamišljen kao moj odgovor na pitanje koje sam postavio u prethodnom postu, te kao reakcija na komentare. Ali najprije ću citirati S.A. Neilla (osnivača škole slobode Summerhill), odnosno donosim dio njegovog odgovora na postavljeno mu pitanje što misli pod tim kada kaže da je čovječanstvo protiv života:
«U životu sam vidio dva užasna rata, a možda ću doživjeti da vidim i jedan još strašniji, treći. U ta dva rata umrli su milijuni mladih ljudi. Kad sam bio dječak, ljudi su umirali za imperijalističke ciljeve u Južnoj Africi. Od 1914. do 1918. umirali su u «ratu za okončanje svih ratova». Od 1939. do 1945. umirali su da bi slomili fašizam... To znači da su mase spremne položiti svoj život i život svoje djece, na zapovijed vrhovnih vlasti, za stvari koje se ne tiču njihovih pojedinačnih života. Mi smo protiv života, a za smrt, ako smo pijuni političara, trgovaca i eksploatatora. Pijuni smo, jer smo odgojeni da gradimo život na negativan način, pokorno se uklapajući u neko autoritarno društvo, spremni umrijeti za ideale svojih gospodara. Samo u romanima ljudi zaista umiru iz ljubavi; u stvarnosti, oni umiru iz mržnje. To se odnosi na masu. Pojedinac je pak životomrzac u svom svakodnevnom postojanju.... On je moralist, što će reći onaj koji smatra da je prirodno življenje pogrešno ili, u najboljem slučaju, neodgovarajuće, pa u skladu s tim i odgaja svoju djecu... Nijedan građanin - životoljubac ne bi trpio naš kazneni zakon... Ni jedna osoba koja je životoljubac ne bi sjedila u crkvi i tvrdila da je bijedni griješnik... Kada koristim izraz «biti protiv života», ja ne mislim na težnju ka smrti. Pod tim podrazumijevam da se netko više boji života nego što strahuje od smrti. Biti životomrzac znači biti za autoritet, za vjeroispovjed, za potiskivanje i za ugnjetavanje, ili im bar služiti. Ukratko rečeno: životoljublje podrazumijeva zabavu, igre, ljubav, zanimljiv posao, hobi, smijeh, glazbu, ples, obzir prema drugima i vjeru u ljude. Biti protiv života podrazumijeva dužnost, poslušnost, dobit i moć. Protuživotni stav pobjeđivao je kroz cijelu povijest i nastaviće pobjeđivati sve dok se mladež odgaja tako što se uklapa u važeća shvaćanja odraslih.».
Na ovo mogu još dodati: - biti životomrzac znači uzeti sebi za pravo oduzimati slobodu drugima... Koliki je životomrzac silovatelj koji svojim činom oduzima slobodu drugom ljudskom biću, toliki je životomrzac i onaj koji zbog toga kažnjava silovatelja oduzimajući njegovu slobodu... Oduzimanje slobode je oduzimanje slobode, i u tom smislu razlike nema... Priroda ne pravi razliku između vrijednosti života nasilnika i žrtve, za nju su ti životi jednako vrijedni... Međutim, nama ti životi nisu jednako vrijedni, mi smo ti koji pravimo razliku... Zašto nama ti životi ne vrijede isto?... Zbog naših moralnih načela, a koja između ostalog kažu da nema drugačijeg načina da riješimo problem onih koji oduzimaju tuđu slobodu osim da ih kaznimo oduzimanjem slobode (ili života)... Naša moralna načela daju nam za pravo reći kako žrtva ima pravo na slobodu (život), a nasilnik ne... Dakle, stavljamo se u položaj suca koji određuje čiji je život vrijedniji... Ali, u taj položaj se stavio i nasilnik naspram svoje žrtve koju je silovao... U tom smislu razlike između njega koji je činom silovanja oduzeo slobodu svojoj žrtvi, i nas koji ga zbog toga kažnjavamo, nema nikakve... Činom kažnjavanja i mi postajemo nasilnici... Razlika je stvorena jedino u našem umu upravo zahvaljujući prihvaćanju moralnih načela kojima se opravdavamo kada oduzimamo slobodu drugima – onima koji se na moralna načela ne mogu pozvati kako bi se opravdali, jer djeluju protiv istih... Zaključak je kako poštivanje ili nepoštivanje određenog moralnog načela (koje može, ali ne mora biti pretvoreno u zakon) postaje mjerilo vrijednosti ljudskog života, mjerilo koje priroda ne poznaje...
«Ni jedno neželjeno ponašanje se nikada nije spriječilo donošenjem zakona koji ga zabranjuje». D. Quinn
... niti neće, jer zakon i jest uzrok zločina... Zašto onda čovječanstvo ne odustaje od takve metode suzbijanja neželjenog ponašanja?... Zašto se stalno donose novi zakoni i gradi više zatvora kada se time ne rješava spomenuti problem?... Zato što se ne rješavaju uzroci takvog ponašanja, već se problem pokušava riješiti fizičkim otklanjanjem posljedice, a posljedica je zločinac – kriminalac... To je najlakši način rješavanja nastalog «problema» - njegovo fizičko eliminiranje (oduzimanje slobode ili života)... Kao što reče drug Staljin: «Nema čovjeka, nema problema.»... Ali time se problem ne rješava, već samo stavlja pod tepih, te kako uzroci nisu rješeni, posljedica je, unatoč pokušaju njihovog «otklanjanja», sve više i više... Posljedica se stvarno otklanja jedino ako se otkloni uzrok... A njega najprije treba prepoznati... Zapravo, uzrok je poznat... Pravi je problem što nema volje da se taj uzrok otkloni... A volje nema jer to nije u interesu vladajuće manjine (koju podržava «vladajuća» većina)... Naime, ako se uzroci neželjenog ponašanja definiraju i počnu otklanjati ovakav ekploatacijski sustav se neminovno mora urušiti, što nije u interesu eksploatatora... Kao što sam već pisao, temelj našeg društva, naše kulture je eksploatacija, a ona se ne može ostvarivati bez oduzimanja slobode... A eksploatacija kao temelj društva nije se mogla pojaviti bez pojma vlasništva, a koje je opet kao takvo moglo nastati jedino oduzimanjem slobode (proglašavanjem zemlje vlasništvom i stavljanjem hrane pod ključ kako bi drugi ljudi postali podanici)... Onaj tko je to učinio postao je prvi životomrzac... A kasnije su svi pripadnici naše kulture postali takvi jer su prihvatili eksploataciju kao temelj sustava... I podanik u takvom sustavu postaje životomrzac jer se osjeća iskorištavan i sputan (što i jest), te često postaje asocijalan tražeći na taj način slobodu koju je izgubio... Ako nam je sloboda uskraćena i mi je uskraćujemo, ako nam je dana i mi je dajemo...
«Zašto čovjek sebi uzima za pravo odlučivati u ime drugog čovjeka? To je užasno pravo koje nikada ne donosi nikakva dobra.» A.S. Neill
Ljudi se ne rađaju kao zločinci... Sklonost zločinu ne prenosi se genima... Genetski mogu nasljediti bolest poput shizofrenije ili sklonost pedofiliji, ali to ne znači da ću postati zločinac... Zločince stvaraju odnosi u društvu (koji su u pravilu prenijeti na obitelj)... Zločincem će me učiniti nasilje koje nada mnom vrši sustav, zločincem će me učiniti oduzimanje slobode i nametanje osjećaja krivice, osjećaja grešnosti... Svaki će vam psiholog reći da su ljubav i mržnja dvije strane iste medalje, te da se u pomanjkanju ljubavi često okrećemo mržnji kao zamjeni za ljubav... Sada ne govorim o spolnoj i sentimentalnoj ljubavi, već o ljubavi prema čovjeku, ljubavi prema životu... Jedini lijek za bolesno društvo koje je zatrovano mržnjom prema životu je ljubav... A ljubav je sloboda... Ljubav prema čovjeku je poštivanje njegove slobode... Ljudi postaju zločinci jer su im obitelj i okolina uskratili ljubav, uskratili slobodu... Jadno je i bolesno društvo kojem su potrebni policija i zatvori... Mi više ne možemo ispraviti ono što je do sada učinjeno – izlječiti sve serijske ubojice, seksualne manijake i patološke kradljivce koje smo stvorili (pa bi bilo logično da ostanu zatočeni u zatvorima i umobolnicama)... Ali ako to želimo, možemo svoju djecu učiti slobodi i na taj način početi stvarati drugačije, zdravije odnose u društvu... Možemo, ako to želimo, prestati učiti djecu lažnim moralnim načelima koja nam govore da imamo pravo oduzimati slobodu drugima (suditi drugima), jer na taj način stvaramo životomrsce i potencijalne zločince... Možemo, ako to želimo, učiti svoju djecu kako se davanjem ljubavi ista prima, kako se poštivanjem tuđe slobode ostvaruje naša... Možemo, ako to želimo...
Post je objavljen 22.10.2009. u 19:18 sati.