U prthodnom "Globusu" objavljen je razgovor Slavice Lukić sa Dragom Dimitrovićem, na koji sam reagirao, u dogovoru s novinarkom, ali koji nije objavljen, pa ga dajem na uvid blogerskoj javnosti.
Dvadesetogodišnja šutnja Drage Dimitrovića, zadnjeg sekretara CK SKH, očigledno je imala razlog. Dočekavši smrt većine glavnih aktera donošenja odluke o raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, posegnuo je za ozbiljnim falsificiranjem povijesnih činjenica, pri čemu se gadno i prljavo nabacio na pokojnog Ivicu Račana, optućujući ga za tobožnje opiranjem višestranačkim izborima. Prešućena istina gospodina Dimitrovića jest da je Ivica Račan , ne samo bio za raspisivanje višestranačkih izbora, nego je bio i protiv da se od tih izbora napravi komunistička farsa i prevara. Bit “Račanovog protivljenja višestranačkim izborima” leži u tome što su Stanko Stojčević, a vjerojatno i sam Dimitrović, odluku o raspisivanju višestranačkih izbora donijetu sredinom prosinca 1999. (kada se u paramparčad sasuo Berlinski zid) donijeli sa figom u džepu. Zagovarali su organizaciju izbora već u siječnju ili veljači, što bi zasigurno omogućilo pobjedu tadašnjem SKH-SDP, jer se HDZ još nije niti uspio politički profilirati, kao niti druge stranke, te bi te kvazidemokratske višestranačke izbore bilo prilično lako osvojiti i osigurati demokratski legitimitet Partiji u obnašanju vlasti. Partijski su pragmatici zagovarali,upravo takve, na brzaka organizirane izbore. (Jedino je važna, naime, vlast!A što bi bilo poslije toga?) Uostalom, Račanu su godinama partijski aktivisti zamjerali da je “vlast predao bez ispaljenog metka” i bili su u pravu, jer je umjesto metaka odabrao demokratsko i pošteno političko takmičenje. Da, ono što razlikuje ozbiljne i odgovorne političare od političkih “pragmatika” (i ondašnjih i sadašnjih) jest snaga i sposobnost da interese društva (države) stave ispred stranačkih, osobnih ili grupnih.
Po mom dubokom uvjerenju, najveće je Račanovo političko postignuće upravo to da se s odupro toj nepoštenoj igri s demokracijom, znajući da vrijeme ne radi za SKH-SDP, ali da radi za demokratsko pluralističko profiliranje političke scene, kao elementarne pretpostavke za višestranačku demokraciju. Time je Račan demokraciju u Hrvatskoj stavio ispred stranačkih ili kvazistranačkih interesa. Sjetite se, upravo je njegov slogan s kojim se izišlo na izbore bio "Mi mislimo ozbiljno"! Bio je to odgovor onima, prije svega u Partiji koji su se mislili sa demokracijom malo igrati i glumatati, ali i onima koji nisu mogli ili htjeli vjerovati, da je demokracija stvarni izbor i opredjeljenje reformirane Partije, a ne tek taktička bravura i finta.
Stoga Račanovo protivljenje toj "demokratskoj" podvali nema veze s njegovim oklijevanjem i neodlučnošću, kako to sugerira Dimitrović, već sa njegovom zrelošću i stvarnom opredjeljenošću za demokraciju, političkom odgovornošću za svoju zemlju i njen demokratski razvoj. Time se među političkim pigmejcima izdigao kao demokratski div. Ima i veze sa njegovom čvrstom i iskrenom odlukom da i pod cijenu gubitka izbora, očuva SDP kao prostor ljevice i socijaldemokratske alternative nacionalističkom stampedu. Da to nije učinio, danas SDP-a nebi ni bilo. I to s pravom. Time se pak izdigao kao istinski socijaldemokrat i ljevičar, čovjek koji je osigurao prostor i lijevim gunđalima koji se nikada nisu pomirili činjenicom da o njihovoj avangardnosti ipak trebaju odlučivati građani, a ne samo oni sami.
Žao mi je da to gospodin Dimitrović nije shvatio barem post festum.
Post je objavljen 22.10.2009. u 07:08 sati.