Prepoznatljivost
Proveo sam duže vrijeme razmišljajući čime prekinuti ovu dvomjesečnu kreativnu blokadu, koje se nikako otarasiti, ali mi nijedna dobra tema nije padala na pamet. Možda je to posljedica moje sistematičnosti, pa ne želim ponovno početi pisati o potpuno nezanimljivim svakodnevnim događajima (meni se naime nikad ništa zanimljivo ne događa), već je na redu neka općenitija dubokoumna tema zbog koje ću vjerojatno ostati bez ono malo publike kojoj padne na pamet povremeno kliknuti na link bloga.
Veli prepoznatljivost. Što je to? Pa jasno - kada dođete negdi, odmah vas svi kuže i hoće vam biti prijatelj i/ili obaviti seksualnu aktivnost/figurativni rektološko pregled samo zato jer ste faca. A zašto? Eeeee... Ne znam. Da, rekao sam to i možete me citirati. Ja se ne pravim da razumijem ljude, iako ih na svoj način proučavam kao rijetke bube, no ovo me ponajviše zbunjuje. Mislim - ne bi imao ništa protiv da moj nesuđeni bend jednog dana postane slavan i da me svi znaju, pošto to povlaći za sobom gomilu papira sa slikama drugih, najčešće odavno mrtvih slavnih osoba, te proizvoljnost u odabiranju osobe nužno ženskog spola radi vježbanja razmnožavanja. Ali ne razumijem niti malo zašto to neki žele pod svaku cijenu.
Ajmo krenut od osnova - imate djevojku. Ne mislim to kao implikaciju da netko od čitatelja ima curu, već onako figurativno svi skupa imamo djevojku... Ahm. Ok, kužite valjda što hoću reći... Dakle imamo djevojku. Djevojka je prirodno ne baš bistra, umjetno plava i krajnji domet joj je to što je predmet mokrih snova kolegama iz srednje. Izgleda prosječno, no sasvim je nepripadajuća vanjštinom u sredini koju neki ponosno zovu općinom, ali je u biti veće selo. Želi izaći van, živjeti život punim plućima, zaraditi lovu, zaboraviti na porijeklo. Dakle cura je tabula rasa bez puno mjesta za zapisvanje i s kroničnim nedostatkom krede. Nama je zadatak učiniti ju prepoznatljivom na svakom ćošku. Ok. Krečemo!
Prvi korak je doći do medija. Danas ste nitko i ništa, ukoliko se ne pojavite na Red Carpetu ili Explozivu... Pa dobro. Ali imamo problem - kako doći do medija? Nema frke, oni su već doskočili tome. Ako znate pjevati, plesati, žonglirati, šetati, nositi robu, izgledati, ili pak ne znate apsolutno ništa, onda samo odaberite jedan od bezbrojnih show programa za retardirane i one koji će to tek postati i prijavite se! Ne morate daleko putovati, doći će oni do prve veće općine blizu vas! Tako eto dođe neki show u susjednu općinu i mi prijavimo našu djevojku. No, djevojka nam baš i nije neki talent... Nema frke. Mini suknjica, preafektiranje slabije treniranim glasnicama i peglaj. Kvalifikacije će proći, platit ćemo par sati instrukcija i to je to. Ako ne upali, ostaje nam još natječaj za manekenke, trčanje preko prepreka iznad vode koje će joj pokušati slomiti vrat, a ako ništa ne upali, zatvorit ćemo je jednostavno u kuću na 3 mjeseca i gledati neprekidno prek neta 20 sati dnevno nadajući se uhvatiti štipanje za bradavice pod tušem ili naznaku pohotnog micanja plahte na nejasnoj night vision snimci. Dakle faza broj 1: Izvršena!
Drugi korak je održati zanimanje.Sada je ova potpuno anonimna neupečatljiva djevojka odjednom predmet pozornosti. Subliminalnim porukama utkanim svakih 10 minuta u reklamu za novi super extra oksi power multi prašak za veš/suđe/auto/brodske motore (gratis mlijeko za tijelo s 48,17% ekstraktom proteina dlake običnog pećinara), cijela vojska lobotomiranih kućanica i srednjoškolaca odjednom je uvjerena da je za njihov opstanak nužno bitna ova djevojka, da ona predstavlja sudbinu našeg malog naroda i svi odmah spremno čekaju pola sata na zauzetoj liniji dok svake minute procuri 3,66 kn iz njihovog kućnog buđeta koji je i ovako jedva dovoljan za 3 dnevna obroka, ne bi li baš nju pogurali. Horde navijača sa dnevnicom od 100 do 200 kn (ovisno o intenzitetu navijanja i dubini dekoltea u prvom redu publike u studiu) vrište i bacaju konfete, no ubrzo se ukidaju i dnevnice, pošto dio onih lobotomiranih pristaje to raditi besplatno i stajati satima u redu na ulazi ili vani na kiši ne bi li rođenim očima vidjeli to čudo koje prije dva tjedna ne bi pogledali ni da se sudare s njom na ulici. Ovo sad traje neko vrijeme, no sve je manje kandidata, a ostali također pokazuju naznake talenta, pa neki čak i nešto malo pameti. To su već opasne vode. Stoga kreću intervjui sa ponosnim roditeljima, tužne priče o nesretnim ujacima, špekulacije da li se zagledala u svog kolegu iz showa (koji nužno mora ispasti prije nje, ali ne smije biti luzer, poželjno je da je simpatičan i dobročudan, ne bi li ispala nevino), a onda krajnje emocionalni nastup i izvođenje pjesme koja ima duboko osobno značenje članu žrija. Na kraju cijele ove strke, naše djevojče ispada predposljednje iz showa i onaj ganuti član žirija ju odmah uzima pod svoje okrilje, zasada samo na papiru. Faza broj 2: Izvršena!
Treći korak je probijanje. Svijet showbiza je neilosrdan i guta naivne mlade djevojke poput naše svakodnevno. No nema veze, ona ima već svog mentora. Sada to treba isfurati što je prije moguće. Naime, on (ili ona) je put do onoga što je najbitnije - producenta, koji će omogučiti uspon do zvijezda. Prvo valja obaviti promotivna slikanja i nastupe po lijepoj našoj, valja gostovati u kulinarskim natjecanjima i kao gošća na nekom opskurnom ruralnom području gdje se pred očima javnosti fiksa i oblokava 12 propalih celebritya iz nekog prošlog vremena. Tu naše djevojče vidi što ju čeka ako zabrlja i ganja onog člana žirija kao vrag grešnu dušu. Nakon što ga je uganjala i gostovala na par koncerata, mora brzo ugrabiti priliku i svidjeti se jednom od nekoliko velikih gurua glazbenog spama i antikulture u Hrvata, da ih ne spominjem poimence. Jedan zagrize. Uskoro izlazi album zbrda zdola nabacanih sintisajzer pjesmuljaka koji opasno naginju turbo folku (ili Minei iz devedesetih, što god je od toga dvoga gore). Tu sad već dobiva status celebritya, jer TV kuća koja ju je lansirala i tako nema boljih da ih zove tim imenom, pa je eto ovu proizvela sama, da ima čime napuniti program. Faza broj 3: Izvršena!
Četvrti korak je zadržavanje statusa. Ovo je definitivno najteže. Sad nam je ona tu gdje je, za nju povratka u rodnu selendru nema, ne dlazi u obzir. Album je propao čak i kada su ga gratis, zaljepljenog za sendvič na benziskoj, raširili po cijeloj bivšoj Yugi. Krenula je nova sezona showa i sada oni stari i dio novih lobotomiranih navija za neke druge djevojke. Odavde vodi više odvojaka. Prvi i najgori je povratak doma i šljaka. To odmah križamo. Sljedeće je nastavljanje brije o dobroj djevojčici i prihvačanje uloge kvazi-novinarke ili voditeljice showa. To je ok, plaća je tu, stalno je na TVu, ali nije to onaj glamur kojeg je očekivala, prave zvijezde sjede u kauču do nje ili ih gleda sa strane crvenog tepiha. Ne, to isto ne može! Ideo dobrom starom metodom. Krati se suknja do ilegalnih granica, sise idu gore za ekvivalent impregniranja 10 tuš kabina, granica turbo folka više ne postoji, srpski i bosanski graničari dolaze na status dobrih poznanika. Tu kreću milijoni i kamioni kroz mafijaške fešte, vjenčanja, derneke i rođendane, novogodišnji koncert na trgu, razbijanje čaša i sumrak razuma. Mediji se pune pričama o našoj djevojci, našla je nekog 70-ogodišnjeg krđana sa tankerom love i bijelog, te slabim srcem. Izlazi snimka seksa koja preplavljuje sve portale, nakon čega kreće poricanje, pa priznanje i tužba. Onda nalazi nekog mladog spasioca ili fitnes instruktora. Uda se dva-tri puta. I tako u krug. Tabloidi uživaju godinama, a naša djevojka je konačno dobila lovu i slavu... i novu modricu svaki tjedan, ovisnost o kokainu, lakšu seksualno prenosivu bolest, dvoje djece koje će odrastati u neprirodnim uvjetima, te izgubila i najmanju trunćicu samopoštovanja i ugleda. Faza broj 4: Izvršena? Pa u svakom slučaju, izvršava se... Ali dokad? I dokle?
Svi mi žudimo za prepoznatljivosti. Ona nam je usađena u glavu kroz odgoj i genetiku, jer nas uče da smo samo brojevi bez toga, a osjećamo da je to najbolji način za prosljeđivanje genetskog materijala sa najboljim mogućim partnerom/icom. Tko se ne bi osjećao loše znajući da trenutno tek možda 5-6 ljudi (ako i toliko) misli na njega i da mu čak i blog i statusi i Notes na Facebooku prolaze uglavnom nezapaženo? Pa to je sasvim normalno. No ljudi je na svijetu sve više, konkurencija je sve jača, a publika sve gladnija krvi jer je situacija sve teža. Svu silu Kineza i Indijaca tek neke kulturne spone drže u redu i disciplini, ali pitanje je do kad. Prije ili kasnije će svaki od njih htjeti svoj trenutak slave kao bijeg od lošeg života. A onda što ćemo? Ljudi su spremni varati medije da im je klinac u balonu par kilometara iznad SADa da bi bili poznati, ubijaju školske kolege radi toga da im čak i srednje ime uđe u povijesne anale, kurvaju se, pomeću i izdaju prijatelje. Spali smo na besčasnu šaku jada i malo po malo nagrizamo ono malo dobroga što smo nasljedili od prošlih generacija. Iskreno mi je zlo od toga svega, svakodnevno me živcira preko svake mjere, jednako kao što me i rastužuje činjenica da neki zbilja talentirani i pametni ljudi koji imaju što reći svijetu nikada neće doći u priliku, jednako kao što kadkad priželjkujem da se i meni u danu javi netko nepovezan, samo da pohvali nešto od onoga što radim... Rekao bi da su sve to puste nade. Jer ovim retardiranim budalama ne mogu ništa, pošto ih iste takve retardirane samo manje sposobne budale obožavajući drže tam di jesu, pošto nitko više ne cijeni pamet i trud i pošto ja ipak nisam toliko prepoznatljiv izvan nekih svojih najužih krugova. A niš. Back to the drawing board. Možda nekad naiđe djevojka koja će baš potrefiti trenutak, pa da ju mi neki koji o ovakvim stvarima razmišljamo isfuramo na svoj način i napravimo od nje nešto vrijedno spomena i model za buduće djevojke. A i meni bi jedna takva jako dobro došla, makar za jedan lagani duet u ovakvim hladnim noćima... Dobrovoljke? :D
Post je objavljen 21.10.2009. u 01:59 sati.
