„Na dvoru svega obilja, življaše ubog. Kako li mu samo teško bijaše izmoliti ište od dvorjana svega obilja! [...] Kralj tvrdica naplaćivaše čak i rentu za beskućje! [...] plaćaše vodu, čak i grijanje koje ne bi!
Ubog, bestanar dvora svega obilja – plaćaše dakle mnoge daće!“
O statusu ubogoga te ostala dnevna dvorovna dogodovja,
saznajemo iz tajnih zapisa koje unosiše otac Courage - negdanji crnorisac a tadanji uomo universale; čarobnjak, kipar, risar, znalac, začinjavac i kronik bez dlake - uglato i revno u hartiju,
alkemijskom olovkom.
Saznajemo usto, dnevno on je izvodio moćne gastrointestinalne opite te ih na sebi isprobavao.
Redovito čarobnjak kaslije trčaše na prijesto od snažno začinjenih srednjobajkovnih jestvina – svako jelo začinjaše začinjavac trunjenom imelom, kozjom krvlju i prstohvatom žive, za rahliju probavu.
U dvorcu svega obilja, stoji uskraj zapisaka, nastupi jednoga međutim dana recesija, a odmah potom – svevišnja skoro kao kazna - i pandemija jareće gripe.
Sasjekla kob dvorjane i oni pogubiše svoje službe i beriva a kralj u korijenu srezaše dvorsku svitu i kamarilu. Oboljeli stadoše doskora meketati visokom groznicom.
Trinaestoga u mjesecu, piše kroničar, nekima propupaše i parošci!
Što je četrnaestoga uslijedilo i poslije, ostat će srednjovjekovna tajna.
Združenom silom i nepravdom recesijskog nestašja na tržištu hartije, i
crijevnih nedaća frere Couragea, opitničara, od toga je nadalje
sva historija
jedna krupna
izdrapotina.