Nedavno se kulturno uzdignuh i obogatih, odgledavši predstavu "Ljubavna pisma" u izvođenju Ane Karić i Borisa Buzančića.
Predstava traje nešto više od sat i pol vremena, da je možda mrvu kraća bolje bi zadržala pozornost publike. No, zračenje ovih dvoje zrelih glumaca, dame i gospodina našeg glumišta, toliko je jako i utjecajno da i tih nekoliko minuta i pisama viška – ne utječe na konačni dojam.
Scenografija jednostavna – na pozornici su dva stola i dvije stolice. Na stolovima listovi papira i čaše s vodom. Ona i on čitaju pisma koja su međusobno razmjenjivali tijekom dugogodišnje povezanosti. Prva pisma napisana su tridesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu kad su ona i on bili školarci. Od naivnih dječjih pisama pubertetlija preko mladenačkog flerta na granici veze, radnja teče sve do zrelih godina glavnih junaka. Ona je slobodoumna bogatašica sklona porocima, on pak skroman, pristojan i marljiv. Dvoje mladih ljudi iz iste sredine bira svako svoj životni put ali su – s povremenim prekidima zbog nehotičnog ili hotimičnog vrijeđanja i durenja - u pisanoj vezi, kolikogod pisanje pisama Njoj predstavlja tlaku. On postaje senator s naizgled idiličnom obitelji, ona slikarica-alkoholičarka, rastavljena i odvojena od vlastite djece.
Isprva je potpuno zbunjujuće, skoro pa komično gledati i slušati te naše glumačke legende kako čitaju i izgovaraju pubertetske fraze i govore o učiteljima, roditeljima, prijateljima i simpatijama. Nakon razdoblja mladenaštva proživljenog u iščitanim pismima, gledatelj se potpuno uživljava... I ako na kraju razmjene pisama nekome nije zastala knedla u grlu ili zaiskrilo oko, onda je taj trenutak samo odgođen do završnog poklona dvoje glumaca. Toliko su dragi i bliski i mili, toliko topli i opušteni da ta toplina i ispričana priča još dugo ostaje negdje oko nas. Najtoplije preporučam!
Post je objavljen 20.10.2009. u 17:42 sati.