Dok se budim, čujem kako vani lijeva kiša. Ništa novo. Samo što će današnja šetnja majanskim ruševinama biti blatnjava. U trenutku kada se dižem iz kreveta, kiša napokon prestaje. Copan Ruinas izgleda dražesno s onim tipičnim strmim, uskim i popločenim ulicama i zgradama niske gradnje sređenih fasada. U mnogim zgradama su zapadnjački kafići, restorani i hoteli, ali bez turista.
I blato na ulicama. Nažalost, ulice su zbog ranojutarnje kiše pune blata i lokvica. A tuk tukovi se u svoj svojoj brzini ne ustručavaju zaliti pješake.
Majanske ruševine nalaze se 15-tak minuta hoda od mjesta Copan Ruinas. Riječ je o jednim od najimpozantnijih majanskih ruševina uopće. Maje su obitavale prostor današnjih Meksika, Belizea, Gvatemale, El Salvadora i Hondurasa od otprilike 2000. godine prije Krista do oko 1500. godine, a mnogi potomci Maja i dan danas žive u ovim prostorima, posebice u Gvatemali. Maje su živjele u gradovima-državama, nešto nalik na antičku Grčku. Najpoznatiji među njima su Chichen Itza, Palenque, Bonampak, Yaxchilan, Tikal i Copan. Majansku povijest možemo podijeliti na pretklasično, klasično i postklasično razdoblje. Najveći broj najljepših građevina Maje su izgradile u klasičnom razdoblju od cca 250. do cca 900. godine naše ere, a upravo tom razdoblju pripada i Copan. Copan je bio na svom vrhuncu u 7. i 8. stoljeću te prvoj polovici 9. stoljeća, kada je u gradu živjelo oko 20,000 stanovnika. No, broj stanovnika je neprestano rastao, a hrane nije bilo dovoljno za sve. Počele su se ubrzano krčiti šume što je dovodilo do velikih odrona zemlje i naposljetku i do čestih poplava. Do sredine 9. stoljeća većina stanovništva je već napustila Copan. Ostala je tek nekolicina farmera u ekološki potpuno devastiranom području koji su također vjerovatno otišli do 1200. godine. Copan je progutala prašuma.
Plaćamo ulaznicu iako ju smatramo preskupom. Umjesto da naplaćuju jednu ulaznicu, naplaćuju ih zapravo tri: jednu za ruševine, drugu za muzej i treću za nedavno iskopane tunele kroz koje je moguće vidjeti starije razine gradnje. Za vidjeti sve treba ispljunuti oko 30 dolara što je malo too much. Ja kupujem samo onu za ruševine. A i 15 dolara za nju, s obzirom koliko se kreću cijene u ovoj zemlji, je previše. Uz sve to, i ovdje imaju shemu da stranci plaćaju nekoliko puta više od lokalnog stanovništva. Točnije, tri i pol puta više.
Copan danas imamo za sebe. Tek je šačica lokalnih turista odlučila s nama podijeliti ovaj lokalitet. A društvo nam pravi i mnoštvo capibara, malih četveronožaca nalik na malo veće štakore, ali bez repa, te još više šarenih papiga makava koji nam neprestano lete iznad glave i krešte svom snagom. Veći dio ruševina još uvijek je neistražen i sakriven u prašumi. Pronađeno je 4509 građevina na površini od 135 km2 dok je za javnost otvoren samo dio oko tzv. Glavne grupe od 24 km2. No i taj dio je dovoljan da se stekne slika o veličini Copana. Na savršeno zelenom travnatom tepihu raspoređen je čitav niz prekrasnih stela, čija većina reljefa detaljno prikazuje kraljeve Copana, a sve budnim okom nadgleda Chac, majanski bog kiše. Tu je i nekoliko niskih piramidalnih hramova te igralište za pelotu, neku vrstu majanskog nogometa, ali lopta se nipošto nije mogla dirati rukama i nogama, a gubitnici su završavali žrtvovani majanskim bogovima. Najljepši dio Copana, uz prekrasno isklesane stele, jest tzv. Stubište hijeroglifa, gdje su Maje uzduž visokih stepenica isklesale hijeroglife koje pričaju povijest ovog naroda. S vrha se pruža nezaboravan pogled na Copan, dok pada lagani drizzle. Ta kišica se kroz nekoliko minuta pretvara u pravu poplavu. Ruševine, okružene gustom prašumom, dobivaju tako na magičnosti. No, naš doživljaj Copana naglo splašnjava kako kiša nastavlja padati svom žestinom, tenisice nam prokisnule, a mi skoro mokri do kože. Ipak, lijepo je imati barem jedne majanske ruševine tako puste, tako prirodne, bez horda turista, jer čisto sumnjam da će to biti slučaj u Tikalu, a još manje u Palenqueu ili Chichen Itzi. Vrijedilo se jučer cijeli dan truckati po autobusima da bi došli do ovog zaboravljenog dragulja.
Kaja već danima živčani. Zapravo skoro pa otkako smo krenuli na ovo putovanje. Na sve skače. To je i inače njen način da skače na prvu. Ali ovo postaje već pomalo nepodnošljivo. Kaže da su joj oni dani u mjesecu što donekle objašnjava stvari. Ali da li ženama oni dani u mjesecu obično traju deset dana?! Na rubu sam...