Doručkujem pupusas, tradicionalni salvadoranski snack. Riječ je o jednostavnom tijestu nadjevenom najčešće sirom i fažolom, a uz njega se jede kupus u kiselom umaku. I tražim bus. Nema direktnog iz San Salvadora do Copana, već moramo presjedati nekoliko puta. Prvi nas dovozi do granice u El Poyu, putem penjući se iz relativno nizinskog San Salvadora prema planinskom sjeveru. Cesta je strma i zavojita, a autobus strahovito neudoban. Klupe su uske da jedva dvije odrasle osobe mogu u nju stati, a mjesta za noge skoro da i nema. Uz sve to, vozač vozi kao da je cesta ravna nizinska. Pejzaž čine zeleni obronci brežuljaka i planina dokle god pogled seže, isprekidan s tek nekoliko manjih naselja poput slikovitog San Ignacija, uskih popločenih ulica i šarolikih kućica, gdje autobus staje na minutu dvije da iskrca stare putnike i ukrca neke nove. Nikada ne bih rekao da El Salvador pati od deforestacije.
Salvadorsko-honduraska granica u El Poyu je jedna od najmirnijih koje sam vidio u životu u ovakvim zemljama trećeg svijeta. Par mijenjača novca potiho nude: “Čainđ mani sr? Čainđ mani?”. Nekoliko vozača taksija želi nas odvesti do granice: “Taksi tu bordr?”. I to je to. Suprotno navikama, ovdje nema zbrke, nema maltretiranja. Hodamo sto metara do granice gdje nema salvadorskog službenika. Samo nam honduraski provjerava putovnice, naplaćuje tri dolara ulazne takse (i za to uredno izdaje račun) te zaželjuje nam dobrodošlicu u svoju zemlju.
Honduras trenutno baš i nije zemlja na turističkoj karti svijeta. Politička situacija nije bajna. Iako, za razliku od svojih susjeda, Honduras nikada nije imao građanski rat, već je uglavnom pod zaštitom SAD-a i velikih banana kompanija uživao u miru, to ne znači da nije iskusio čitav niz vojnih udara. Upravo prije mjesec-dva vojnim udarom je zbačen legalno izabrani predsjednik Zelaya. U Hondurasu je čak neposredno prije našeg dolaska na snazi bio i policijski sat. Stvari su trenutno mirne, posebice u Copanu koji je na krajnjem zapadu zemlje, udaljen svega deset kilometara od gvatemalske granice. Nešto nereda je bilo u glavnom gradu Tegucigalpi, sedam do osam sati vožnje od Copana. Velika je Honduras zemlja. Sa svojih 112,090 km2 je zapravo nakon Nikaragve druga najveća zemlja središnje Amerike. A rjetko naseljena jer ima svega 6.7 milijuna stanovnika. Da se nešto nedavno dogodilo, trenutno na to ukazuju tu i tamo vojnici ili policijski punktovi na cesti, te naravno izostanak turista, što i nije tako loše. Čak i u Copanu, koji je uz Islas de la Bahia odnosno Zaljevske otoke, turistička meka Hondurasa, turisti se mogu izbrojiti na prste jedne ruke. U čitavom El Salvadoru nisam vidio turista. Ni putem do Copana. Tek dolaskom u Copan Ruinas, naselje od 6000 stanovnika koje se nalazi u neposrednoj blizini čuvenih majanskih ruševina, ukazali su se prvi turisti.
Honduras također muku muči s deforestacijom, ali za razliku od El Salvadora, ovdje je to itekako vidljivo. Sve je zeleno da zelenije ne može biti. Ipak je ovo još uvijek kišno razdoblje i kiša svako malo zna padati. No, šuma je u jakom malom broju, a još manje onih gustih koje sam viđao po Gvatemali. Prevladavaju livade i pašnjaci, a na njima mirno pasu krda konja i krava. Zbog pretvaranja šuma u livade i pašnjake mnogo je odrona što se svako malo primjećuje uz cestu kroz prozor autobusa. Kiša ponovno počinje lijevati. I ne staje gotovo do dolaska u Copan Ruinas. Smještaj pronalazimo iz drugog pokušaja dok nas po gradu oblijeću skitnice i pijanci. Isplate plaća u ovom dijelu svijeta događaju se dvaput mjesečno – sredinom i krajem mjeseca. I onda mnogi znaju propiti veći dio plaće kao što je to trenutno i slučaj.
La Posadu de Belssy drži jedna draga gospođa u svojoj kući u neposrednoj blizini glavnog trga. Hotel je napokon čist da čišći ne može biti, krevet udoban da udobniji ne može biti, a tuš topao da topliji ne može bit.