Radi njih i u Boga prestat ću vjerovati,
to nije istina, ma samo mi se tako čini,
jer uzdah u plećima toliko mi stisnuše
da ni za vapaj u meni sad nema snage.
Dostojanstvo, davno izblijedjeli kaput,
još ga nosim, zakrpu zakrpom krpam
i spominjem se ne tako davnih vremena,
nije bilo bolje, nije bilo niti malo lakše
al činilo se, ma činilo se bit će bolje.
Protekoše dani ko hladne rijeke zemlje
tiho u patnji ne obazirući se na mene,
da ti dani su sada sjećanje jedne obale
isprane njihovom hladnom prozirnošću,
al isprat` nisu, niti će, okus na usnama
okus ljubavi koji me drži među živima.
Post je objavljen 19.10.2009. u 23:00 sati.