Što smo stariji to smo više u potrazi za sobom i svojim identitetom. Mijenjamo razne stilove, glazbu, razmišljanje, viđenje svijeta i sve u njemu. Ako nemamo svoj stav promatramo druge i kopiramo ih. Njihova smo imitacija, loša kopija; barem se trudimo biti. Ugledamo se na svoje idole, želimo biti poput njih, izgurati neki stav i stil, miješajući njihovo razmišljanje sa svojim; iako ga zanemarujemo dopuštajući da nam idoli i uzori postani ideali koje slijepo obožavamo i slijedimo svaki njihov primjer ne pitajući se je li to tako i koliko se poklapa ili odstupa od našega. Nije nas briga, nije nam važno.
Mnogi odbacuju sve novo i strano. Boje se promjena te vrijeđaju i osuđuju sve što je drugačije i na što nisu navikli. Ne žele prihvatiti ono čega nisu dio i neće biti. Misle da su superiorni te gledaju s visoka na druge. Sebe vide uvećano, nedodirljivo, obezvrijeđujući ostale, ništa ih ne dira niti pogađa. Vrijeđaju one koji su drugačiji od njih, koji imaju svoj stav i svoje ja te ga nisu izgubili kako bi se osjećali dio nečega, dio društva. Gube sebe u masi kako bi postali popularni i prihvaćeni, tj. nešto što nisu. Misle da se moraju pretvarati da bi bili netko, kršiti pravila i prelaziti granice. Bježeći od sebe traže način da se pronađu, srame se onoga što jesu i što ih čini njima samima, jedinstvenima. Krivo gledaju na svijet, a time i na sebe. Postaju iskrivljena slika koju gledaju iz dana u dan, ne shvaćajući što su postali, što čine za svoj imaginarni uspjeh i prihvaćanje. Ne toleriraju one koji su postali netko i nešto zahvaljujući sebi, svojim osobinama i svojoj nesebičnosti. Popuštaju silama poroka te se uništavaju radi drugih zanemarujući svoje prioritete, što žele u životu i od njega, zaboravljaju kako život može biti lijep ako nauče prihvaćati i opraštati, uvažavati druge onakve kakvi jesu, živjeti svaki dan kao da im je posljednji, ne opterećujući se što će drugi misliti o njima dokle god se bore za ono što žele i što im je važno u životu, rade za sebe i svoju budućnost, bez pritiska i nagovaranja drugih. Uspjeh nam je važan, ponosimo se njime, pogotovo ako smo sami zaslužni za njega ulažući mnogo truda i napora. Osjećamo se bolje, življe, zadovoljni životom i samopouzdaniji. No, ako nam uspjeh u životu nije važan i ne znači nam ništa, ako ne vjerujemo da smo ga zaslužili i trudili se za njega, ako mislimo da smo nitko i da ne vrijedimo, drugi nas lako uvjere da je to tako. Da smo nitko i ništa, da nemamo svoj stav kojim bi se obranili, nemamo svoje ja da im dokažemo da nisu u pravu, nismo svoji kako bi im pokazali da smo bolji od njih. Ako se bojimo biti kakvi jesmo i pokazati to drugima, ne mareći za predrasude; zatvaramo se u sebe, u svoj mali svijet u kojem smo kakvi želimo biti, bez znatiželjnih očiju koje stalno prate i promatraju, traže neku pogrešku, neki nedostatak. Nije lako biti svoj ako te ne prihvate kakav jesi i vole te radi toga. Bježimo među druge, prihvaćamo njih, usvajamo njihov način života, njihov stav i razmišljanje. Dopuštamo si da zaboravimo ono što nas čini svojima, jedinstvenima, kako bi pripadali negdje. Ne želimo istupiti i biti zadovoljni sobom, s ponosom predstavljati sebe, svoje navike i osobine. Ne dopuštamo drugima da nas upoznaju, saznaju tko smo i šta smo, kakvi smo iznutra. Naše odlike, vrline, mane ostaju samo naše, potisnute i zaboravljene. Dopuštamo drugima da nas kontroliraju, manipuliraju nama tjerajući nas da radimo po njihovome, čineći nas – njima. Pitamo se iz dana u dan što smo postali, kako smo to dopustili, što nas je natjeralo na takve postupke. Milijun puta zašto, milijun pitanja, milijun praznih odgovora. Pokušavamo pobjeći od svega što ne želimo biti, iako ne možemo, nemamo volju, nemamo stav, da budemo bolji i da se maknemo od lošeg utjecaja, da bi se progurali više, tamo gdje želimo biti i kakvi želimo.
Bit života je da budemo svoji, jedni i jedini, jedinstveni. Da živimo po svome, na svoj način i po svojim pravilima. Da ne dopustimo da budemo tuđa kopija, loša imitacija koju mijenjamo iz dana u dan, tražeći sebe među drugima, tražeći ono što je skriveno u nama cijelo vrijeme, kuhajući dok čeka da izađe na površinu i preuzme vlast nad našim životom. Ono što mi zbilja jesmo i što čini nas same, od čega smo sagrađeni, od čega smo napravljeni. Neki bi dali sve da imaju svoj identitet, svoje ja, svoje samopouzdanje. Mnogi bi se prodali da budu nešto što nisu, da to postanu. Biraju sporedno, drugorazredno, brzo rješenje i obustavu traganja. Cijeli život tragamo za sobom, i cijeli život ćemo. Nikad ne možemo biti sigurni da smo se našli. Uvijek će biti nešto novo što ćemo saznati, nešto novo što ćemo upoznati. Život je škola i svaki dan učimo nešto novo, bilo o njemu, bilo o sebi. Tražimo način da se upoznamo i prihvatimo, jer onog trenutka kada prihvatimo tko smo zaista i naučimo biti svoji unatoč kroza sve što prolazimo u životu, mi prestajemo biti iskrivljena slika radi koje se nismo mogli prepoznati; sebe i svoj lik koji je bio izgubljen u masi, umalo zaboravljen.
Scarlett
Post je objavljen 19.10.2009. u 18:49 sati.