Dodir je riječ koja najpotpunije dočarava tvarnost svojega postojanja. Taj osjećaj materijala ponajprije treba zahvaliti naročitome rasporedu suglasnika i samoglasnika, koji svaki ponaosob ali i svi zajedno pridonose ekspanziji u prostoru. Suglasnik d energetski je toliko moćan da njegovo reproduciranje ne smanjuje kapital prvotne bogate postave, kao što je to čest slučaj u bezvučnih suglasnika (npr. b, g, z i v), nego emitira svoj nebeski lik, formu koja ga čini uskladivim sa susjednim glasom. Zato je valjda jako puno riječi stvoreno od suglasnika d: dan kao nešto što preplavljuje svjetlom, primjerice, ili dah kao zrak u kojemu lebde čestice života. Čak i gibljive tvari, stvorene od jakoga d, nose u sebi pritisak koji se u mozgu dešifrira kao kretanje. Recimo, daska i duga pritišću odozgo, tj. kreću se od vrha prema dnu, a divan i dolina odozdo, odnosno tlak putuje od dna prema vrhu. Centrifugalnu snagu riječi osjećamo kod datule i dužnosti, jer njihov d nekako slatko eksplodira u govornikovu tijelu, dok centripetalnost uočavamo kod dijamanta i dvorca, koji u svijest unose pojam tvrde jezgre. D koji širi ideju beskraja uočljiv je u riječi dalekovod. Ova sposobnost bezvučnoga suglasnika d da stvori i održava život, da rađa, te od toga i širi određenu toplinu u prostoru, utjecala je na osobe koje smišljaju zemljopisna imena da slikovitim krajolicima i aglomeracijama podare nešto na d: Dalmacija, Drava, Dubrava i Duga Resa.
Pojmovi koji u svojoj glasovnoj postavi imaju dva suglasnika d dvostruko su gušći, teži i topliji od riječi s jednim spomenutim bezvučnikom. Prema tome, nije neobično što je dodir ispao dodir sam – mjesto gdje olovka postaje papir, brod – horizont, a dva srca – jedno. Spoj dvaju entiteta pritom pojačavaju samoglasnici o i i, koji su nekako po definiciji ljepljivi za podlogu. O k tome pripada filozofiji kruga, dakako – modificiranoga kruga, što slovnoj građevini, riječi, pa i rečenici, frazi, govoru pridaje kapljicu misticizma. I je pak sastavni veznik u mnogim slavenskim jezicima i ne treba ga posebno tumačiti.
Uz ovakav poredak značenjski eruptivnih suglasnika i samoglasnika neopreznome bi se promatraču analizirana riječ dodir mogla učiniti neraskidivo vezanom za dvije strane – one koja šalje i onu koja prima tvar, materijal. To, međutim, nije tako. Neraskidivost veze učinkovito onemogućuje suglasnik r, koji se nalazi na najvažnijemu mjestu u kompoziciji – na kraju otvorenome za primatelja, koji mu daje elektricitet, energiju i svjetlo. R po svojoj građi nije topao, nego hladan. Kao riba, primjerice. Istodobno je i neuhvatljiv kao ricinusovo ulje, neiscrpiv kao rijeka, kiselkast kao ribizl i ljut kao ris. Suzdržanost njegova bića osobito se osjeća u riječima raspored i rukomet. Riječ ralica dojmljivo upućuje na smjer guranja potencijalnoga veziva (zvuk s kao snijeg, ali i veznik) u stranu, na rub ili marginu, a pojmovi roda i Raj pojavljuju se kao dvije krajnje točke na crti čovjekova života – na početku i kraju vidljivoga postojanja, kao rođenje i smrt. Ljudi su zbog ovih konotacija zemljopisne točke nerado darivali slovom r. Prisjetimo se samo koliko hladnoće ima u jednom Reykjaviku: prosječna srpanjska temperatura u glavnome gradu Islanda (Lýdveldid Ísland) iznosi samo 10°C.
Ipak, r u cjelini pojma, riječi ili rečenice, djeluje vrlo harmonično: on, najviše on, ne dopušta riječi da uvene ili se ugasi, jer neprestano šalje potrebnu životnu hranu i čisti prostor od raznoga smeća. Zbog toga je riječ dodir uvijek topla čak i u svom najhladnijemu članku.
Post je objavljen 19.10.2009. u 12:44 sati.