Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kolegicamica

Marketing

Božje ruke

Photobucket

Stotine mi stvari padaju na pamet kad se primim pisanja posta. Tijekom dana izaberem temu, a kad sjednem pred ekran sve ispari. Kao da se radi o natjecanju, moja glava bori se s potrebom u prstima da istipkam štogod se trenutno događa. Užas. Za staloženu osobu, kompletno sam atipična.

Sada ću se pak opravdati jer mi se svašta događa, pa imam pravo biti nedosljedna, dapače to mi je jedina alternativa. Druga je da ništa ne pišem, a toliko skromna nisam. Ego me tjera u javnost, a nostalgija prema dragim blogerima i znancima, da im javim, još uvijek sam živa!

Zašto ne bi bila, pitanje sada. Mlada si, imaš cijeli život pred sobom, bla, bla, bla..... istina je, ali ni istina nikada nije toliko jednostavna. Izdešavalo se svega pomalo, neke me stvari raduju, druge me jako rastužuju, mogu čak tvrditi da imam razloga biti nesretna, ali u posljednje vrijeme samu sebe iznenađujem. Kada sam ispred sebe imala čistinu, podneblje bez oblačka, bila sam bezvoljna, troma i nezadovoljna. Sada kad mi se naoblačilo iznad samog balkona, ja pronalazim vjeru, nadu, snagu i ljepotu u jednostavnim stvarima. Čovjek je razmažena životinja, nikad zadovoljan, pravda se logikom, a živi bok uz bok s vlastitim apsurdima. Po tome, ja sam bila debela, lijena perzijanerka zavaljena na otirač nekog bogataškog salona, pa kad su me izbacili iz čupavog kreveta, pronađem novu sebe i smisao života. Osjetiti srce u grudima, dok kuca od straha i neizvjesnosti koja se približava, znači živjeti. Dobro ili loše, ponekad nije važno jer se nešto iz toga nauči, zapamti i prenese drugima. Ono što ostavljam za sebe još je bolja lekcija. Biti čvrst, pouzdati se u mišljenje unutar glave na svojim ramenima, ne mariti za greške iza kojih stoji nova i drugačija perspektiva. Nemam pojma kakva je, može ići na obje strane, ali znam jedno, mnogo sam snažnija nego sam mislila. Iščupala sam sigurnost iz male grudice iza rebara, prekrila mi je dušu strahovima od novih ljudi i događaja. Dok sam mislila da me štiti od suza i razočaranja, shvatila sam da ovako nisam nimalo sretnija. Samu sam sebe zaključala u kućicu bez prozora, uvjerila se da je bolje žmiriti pred svijetom, pisati lijepe riječi i usrećivati se snovima. A onda sam uvidjela da mogu spavati i bez jastuka, boriti se bez oružja, smijati se bez pretvaranja i odmoriti dušu od silnih želja i pretjerivanja. Krajnostima sam otpustila utege, plutam nekim novim morima na splavi bez kompasa. Nisam sama i vjerujem da će ova pustolovina završiti dobro jer je u Božjim rukama.

Post je objavljen 18.10.2009. u 21:55 sati.