Moram li uplitati beskraj svemira
i odlaziti na rubove nekih iščezlih svjetova
do mjesta gdje zvijezde umiru u očima,
da ti prostodušno priznam:
Kako još tragam za dostojanstvom
svih budućih nadanja,
da ti otkrijem svoje snove u pjesmama!
Moram li na koljenima udahnuti beskraj
kako bih rekao: Sanjari još postoje!
Ili je dovoljno da ti kažem; još uvijek sam onaj!
Nevješta mi ruka za Vas pisat htjedne
o čeznuću što iznenada tijelo prože,
kao u pjesmama iz davne davnine
dok gorjele su i plamtjele za Vas vatre,
Al odavno više nisam vjetar u plavoj kosi,
niti sjena što grli korake na mjesečini,
nisam na usnama tvojim ljubavna pjesma,
al pjevam, pjevam neke drugačije pjesme.
Imat ćeš tu boju ( nebo plavih očiju ) sa mnom
i osmijeh i poljubac da izgoriš( ime ljubavi )
i krila da ( kao nekad ) zvjezdanim nebom letiš,
imat ćeš,( jer onaj sam stari ) kad raskrstiš s tišinom.
Ja, ti nisam neko drugo vrijeme, ( što leti ko ptica )
niti pejzaž ( zaboravljenih ) nepreglednih ravnica
niti sam Ja, pjesma, pjesme nijeme ( u tebi )
davno, davno otpjevane i zaboravljene…
Zato ne pitaj gdje sam i tko sam u ovom trenu,
još uvijek sam onaj stari, zaljubljen u svaku ženu…
Post je objavljen 18.10.2009. u 11:48 sati.