U ovoj zemlji potresi su alfa i omega. Sve se vrti oko njih. Ciudad de Guatemala je postala glavnim gradom Gvatemale 1776. godine kada je prijestolnica preseljena iz Antigve nakon velikog potresa tri godine ranije koji je u potpunosti devastirao grad. Ciudad de Guatemala nije ništa bolje prošla. Novi glavni grad razorio je novi veliki potres 1976. godine. Stoga dok šećem gradom, u oči odmah upada mješavina različitih arhitektonskih stilova – tu su prekrasne obnovljene zgrade iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, one druge iz istog razdoblja koje bi mogle biti lijepe da ih se netko sjeti obnoviti, a ovako izgledaju jadno poput očerupanih kokoši, te naposljetku visoke betonske grdosije socrealističke arhitekture druge polovice prošlog stoljeća. Grad me ovakvom arhitektonskom mješavinom dosta podsjeća na Maputo.
Ciudad de Guatemala danas broji oko 2 milijuna stanovnika i najveći je grad ne samo Gvatemale, već i čitave središnje Amerike. A poput svakog velikog grada, i Ciudad de Guatemala muke muči sa zagađenjem. Ispušnih plinova je toliko da se u određenim trenucima gotovo i ne može disati. Većina automobila je novije proizvodnje, mnogi su čak i skupocjeni, vjerovatno vlasništvo nekog korumpiranog političara. No, stare krntije od gradskih autobusa su ti koji najviše zagađuju zrak. Kao i motorini stari pola desetljeća. Kada jedan od ovih prođe pokraj tebe, najbolje je okrenuti se na drugu stranu, zatvoriti oči, zadržati dah i sačekati da se novostvoreni ispušni plinovi i prašina slegnu. Začudo, nebo iznad Ciudad de Guatemale je plavo.
Drugi problem ovog grada je velika buka. Svi trube, svi viču, a iznad našeg hotela nekoliko puta na sat u niskom letu prolaze avioni budući da je aerodrom udaljen svega koji kilometar. Međunarodni aerodrom La Aurora Ciudad de Guatemala nalazi se gotovo u centru grada.
Grad je izgrađen po tipično američkom principu gradnje. Sve se ulice sijeku pod pravim kutem. One koje se pružaju sjever-jug zovu se avenije, a one koje idu istok-zapad zovu se ulice. Većina je označena samo brojevima tako da na primjer imamo Prvu, Drugu, Treću, Četvrtu, i tako redom, aveniju i isto tako ulice. Adrese su malo komplicirane. Na primjer, adresa '4a avenija 1-12' znači da je riječ o Četvrtoj aveniji, iznad križanja s Prvom ulicom, na broju 12.
Središnji gradski trg i ovdje se zove Parque Central. Tu se nalazi katedrala Metropolitana, najvažnija u Gvatemali, inače neoklasicistička građevina koja je, poput svih crkava i katedrala na koje sam dosad naišao u Gvatemali, veoma jednostavno uređena. Jedino je glavna fasada nešto kičastija dok u unutrašnjosti dominira bijela boja zidova i niz veoma jednostavnih oltara. U Gvatemali običavaju kipove svetaca u crkvama odijevati u pravu odjeću koja se šiva upravo za tu namjenu. U ovoj katedrali primjećujem da to gotovo da i nije slučaj čime ona malo odskače od ostalih koje sam vidio.
Osim katedrale, glavnim gradskim trgom dominira velebna Nacionalna palača kulture koju je između 1931. i 1944. godine dao sagraditi o velikom trošku tadašnji diktator Jorge Ubico, gvatemalska verzija Nicolaea Chaushescua. Nije ni čudo da je istrošio gotovo čitavu državnu blagajnu na nju jer je zaista ogromna. Zauzima čitav jedan blok, a fasada je otvorena stupovima, velikim prozorima i grandioznim stepenicama. Trenutno je obnavljaju i ubrzo bi se u nju trebao smjestiti Povijesni muzej Gvatemale.
I Ciudad de Guatemala je posve amerikanizirani grad. Na svakom koraku je McDonalds, Bruger King, Pizza Hut, Domino's, a pronalazim i Wendy's, američki lanac brze prehrane koji nisam vidio nigdje drugdje izvan SAD-a. Nije ni čudo s obzirom da su Sjedinjene Američke Države udaljene svega tri i pol sata leta od već spomenute La Aurore, a daleko su najbogatiiji gvatemalski susjed što im dopušta da nameću jadnim Gvatemalcima svoju kulturu. Mnogi Gvatemalci rade u SAD-u, mnogi ilegalno, i navodno čak 50% svih doprinosa u Gvatemali čine devize koje donose ovi gasterbajteri. Sjedinjene Američke Države su ovdje mjerilo svih stvari. Još u Santiago Atitlanu prije par dana na glavnom me trgu, dok sam sjedio pred crkvom i promatrao svijet u predvečerje, iz misli prenuo jedan stariji domorodac.
“Buenas noches! Que tal? Odakle dolazite?”, zanimalo ga je.
“Iz Croacije.”, odgovaram ja.
“Gdje je to? Blizu Amerike?”, mnogi u Gvatemali pa tako i ovaj starac nikada nisu čuli za Lijepu našu.
“Ne. U Europi. Blizu Italije.”, pokušao sam mu objasniti.
“Aha. Dakle dalje od Amerike?”, uporan je bio on s Uncle Samom.
“Da. Malo dalje.”, naposljetku sam odustao, a starac mi je bez pardona ispružio ruku i za razgovor zatražio jedan quetzal. Naravno da ga nije dobio. Trebao se bolje potruditi.
Nisam ovo ispričao samo zbog Amerike, nego da napravim i podlogu za priču o današnjoj kratkoj dogodovštini. Kaja i ja hodamo jednom od sporednih ulica u neposrednoj blizini glavnog trga u Ciudad de Guatemali kada nas zaustavlja jedan tip od nekih 20 i nešto sitno godina i bez zadrške od nas zatraži ni manje ni više nego – 1 dolar! Za nikakvu uslugu, za nikakav proizvod. Par koraka iza njega i drugi traži isto. Ovi u velikim gradovima očito se ne zadovoljavaju jednim quetzalom. Ovdje je letvica podignuta na čak jedan dolar. Iznenađen, počeo sam se pitati: “Ima li zaista stranaca koji samo tako nekome na ulici tko je očito radno sposoban daju po jedan dolar?! Nije li bolje tim dolarom nagraditi nekoga tko se zaista trudi, poput čistača cipela ili prodavača handmade ogrlica?”
Mislim da nema. Zapravo, nadam se da nema. A ovi vucibatine očito se nadaju da će ipak kad tad naići jedan takav. Pa pokušavaju. Nemaju ništa za izgubiti.