Vrijeme nam neupitno teče takvom brzinom da nekada nismo niti svjesni koliko toga stane u tri sekunde. Prošlog vikenda i početkom tjedna sam doživio nekoliko događaja u kojem su se u 3 sekunde odvijale prave drame.
Slučaj prvi:
U ponedjeljak trebam na hitnu dostavu. Roba se mora vratiti dobavljaču pod hitno. Bila je na komisiji i imaju kupca. Nema tko, idem ja. Kiša pada. Upalim službeni auto i vidim da brisači rade sumnjivo. Zovem kolegu koji se inače vozi u tom autu i kažem mu što se događa. Odgovor je bio, nema problema, samo ti vozi. Stavi u najjaču brzinu i raditi će ti normalno. Vozim se ja i zbilja rade relativno dobro brisači. Ne kako bi trebali, ali rade. Kako sam bio knap s vremenom, a ispred mene se vukao kombi i jedan šleper, morao sam ih zaobići (prije Buzina). Otišao sam u preticajni trak. Ispred mene je bio auto koji se vozio oko 120km/h. Možda i manje jer mi nije previše odmaknuo iako sam ja bio dosta sporiji. On je dignuo veliku maglu ispred mene. Sa strane je šleper također zalijevao auto s popriličnom količinom vode tako da nisam ništa vidio sa strane. Kiša je pojačala i u tom trenu brisači su ustali po sredini stakla. Ja se vozim 100km/h. Ne vidim ništa ni desno ni ispred sebe, ne znam koliko imam do kraja kamiona i kombija, ne vidim je li onaj usporio ispred mene. Totalno sljepilo. U ljutnji sam spustio ručicu brisača u nulti položaj i živčano je dignuo do vrha. U tom trenu su se brisači počeli micati, ali vrlo sporo. Da bi se nakon desetak sekundi počeli micati mrvicu sporije nego što su radili prije totalnog kvara. Te sekunde su bile dugačke kao sati. Vrativši se u firmu rekao sam što se desilo, da bi njima to bilo smiješno. Prokleto dobro i zanimljivo…
Slučaj drugi:
Subota na večer. Spuštam se autom s autoputa u Svetu Nedelju. Skrećem lijevo prema Samoboru. Ususret mi prilazi vozilo iz Strmca. Naravno, uđem u križanje, pričekam da prođe i kada je došao u moju ravninu iz smjera Samobora je uletio idiot automobilom kroz crveno svjetlo na nas. Stao je točno pred tim vozilom. Da se vozio 10km/h brže, vjerojatno ne bi stao. Glupost se desila u treptaju oka. Samo zato što je neki nadobudni, pijani vozač koji je poslije toga prešao kroz to crveno i skrenuo u narodnjački klub u Svetoj Nedelji (ne, neću ga reklamirati) žurio na još jednu čašicu i rasparati svoju majicu uz „hitove“ u kojima nema ni h od hita. U kojima nema niti jedne zdrave note. Žao mi je samo što se u tom trenu nisam snašao, poslikao situaciju i zapisao registarsku pločicu. Mogao nas je ubiti sve u tim vozilima. I kako to obično biva u takvim situacijama, onome tko skrivi takav čušpajz nije ništa.
Slučaj treći:
Subota prije podne. Idem iz trgovine. Uobičajena vikend kupnja namirnica za sljedeći tjedan. Veseo i razdragan od prekrasnog vremena i izleta u šumi vozim doma. Dočekalo me zeleno na semaforu. Klizim preko semafora i dolazim na zebru (kojoj je naravno crveno) i najednom vidim kako kolica putuju sama. Stisnem gas da prođem i dok sam bio u ravnini sa zebrom vidim da je u kolicima na metar od mog auta tek rođena beba (ako je imala 3 mjeseca, puno je imala). Sva sreća pa nitko nije išao iza mene. Prošao sam na vrijeme tako da se kolica nisu zabila u mene niti ja u njih. Naglo sam stao i vidio zbunjenog tatu kako gleda u čudu dok kolica putuju na sredinu kolnika. Tada se valjda pribrao i otišao po svoje dijete. Pretrnuo sam od glave do pete i u retrovizoru sam gledao kako ovaj vuče kolica natrag. Nisam došao sebi ni satima nakon toga. Da sam ubio novorođenče nikad si ne bi to oprostio iako vjerojatno ne bi za to bio kriv ni malo. A što je tata radio tih par sekundi? Češao jaja, gledao uokolo, divio se svemu i svačemu osim što nije držao ruke na kolicima i spriječio ih da krenu na cestu. Još danas mi nije jasno kako mu se to uspjelo dogoditi. Nekoliko sekundi nepažnje i neprilika se stvori sama od sebe.
Evo koliko je malo vremena potrebno da se dogodi nešto tragično, nešto s neizbrisivim posljedicama ne samo za nas koji sudjelujemo u tome nego i u desecima drugih života koji su tu pored nas. Treba biti stalno na oprezu kada to situacije zahtijevaju i misliti o tome što se radi jer čovjek je misaono biće (ili bi trebao biti). Ponekad mnogo toga ne ovisi o nama (kao u slučaju onog pijanca), ali da sam bio prisebniji taj bi završio s prijavom na policiji. Zaista treba živjeti punim plućima jer nikad ne znamo koje 3 sekunde su nam zadnje. A jedan osmjeh, jedna lijepa gesta koja stane u 3 sekunde može začini taj život za nekoliko desetljeća pa i dulje.
Post je objavljen 15.10.2009. u 11:36 sati.