Počađile gusle ispod grede
nema mačke da na pragu prede.
Nema vune da gargaše klate
nema dunja da u vrtu zlate.
Ne čuje se igra male dice
sve je manje trnka okatice;
vinograde prekrila kupina
sve je manje mirisavog vina.
Sad se grožđe u plastici nosi
sada vino u plastici vrije.
Ništa više nije kao prije.
Ne brije se mišina za vino,
nit se suši koža za opanke.
Nemam više ni ćaće ni majke:
da mi ćaća dok vitar zavija,
za vruć komin dilje držalicu,
da mi mater kad u varoš pođem,
na ramenu priteže zobnicu.
Nema više ožege ni peke,
nema više starih saonica,
što su zimi sklizala se dica.
Nema strica da iz lule puši,
nit se meso na tavanu suši.
Nema više ni kotluše ni mlika,
sad ne kipi bila varenika.
Sad se žito prije klasa kosi,
na guvno ga nitko i ne nosi.
Duhaništa djetelina krije,
ne puši se škija kao prije.
Ne moli se uvečer krunica,
sve je više crnih udovica
i dice je sad u selo malo,
sve što ima u tri klupe stalo.
Volim tvoje dočiće njive
i zidove gomile i stećke,
zidali ih djedi i pradjedovi,
što postiše i sride i petke.
Gdje god bio ja sam tebe dio
Slivno moje suzom zaliveno
u procjepu sivog kamena,
škrta zemlja rukom protršena.
Mirko Anić
Post je objavljen 13.10.2009. u 11:23 sati.