S prvim zraka sunca, raširila je krila gavrana
Samo trenutkom, samo tmastom sjenom
Dotaknula je moj svijet….
A onda se vinula u visine i put krenula
U daleke, sive krajeve, moju tugu
Na vrhu perja odnijela.
Jutros se nježnost promalja pod moja vjeđa
Budi me šapatom o novom danu
I životu što mu obzore slutim.
U njemu hrastovi šumore, i zovu me
Da u njihovu hladu tijelo odmaram
Da ruke spustim na kore im glatke…
I mirisi, i boje, naranče me zovu
Na krilo ću im glavu nasloniti nježno
Neka me opija tišina i mir.
Još samo korak, još samo pokret
Što oholom vjetru će zalupit vrata
I pustit ga nek' cvili u okovu crne mu duše.
Post je objavljen 11.10.2009. u 07:29 sati.