Pregled posta

Pokraden, umalo u zatvoru...

Odlučim da ću se vratiti iz Eindhovena vlakom u 6 ujutro. U iščekivanju vlaka uhvati me san i probudim se nakon sat vremena bez novčanika i dokumenata. Pokrali me! Odlučim otići na kavu u jedan od nizozemskih kofi šopova , da se malo smirim. U svoj toj zbrci sam smetnuo s uma da nemam čime platiti, pa gazda zove policiju. Policajci uz to skuže da nemam dokumenata pa me uhapse. Međutim, dok su me vozili u postaju zaborave zaključati vrata pa na semaforu uspijem pobjeći iz auta. Trče za mnom, a mene noge ne slušaju jer sam na polumaratonu otrčao iznad svih očekivanja za 1.09h. Jedva im uspjevam pobjeći, ali gdje sad po kiši i sa lisicama na rukama...
E to bi bila priča. Bilo bi dobro da sad objasnim o čemu se radi. Maloprije sam na internetu gledao raspored vožnje vlakova između Eindhovena i Aachena. Vidio sam da se preko Interneta ne može rezervirati povratak u neko normalno vrijeme (valjda su svi vlakovi puni), pa je prvi vlak za povratak u 6 u jutro. Pomislio sam da ću u svakom slučaju kupiti kartu do Eindhovena, a za povratak ću se nekako snaći. U međuvremenu mi se probudio avanturistički duh pa su mi se u glavi počeli vrtiti razni scenariji povratka (ovaj gore je jedan od tih). Međutim, na kolodvoru sam uspio kupiti kartu bez problema (povratak u normalno vrijeme), tako da će sad umjesto ovoga gore priča ići ovako nekako:
Došao na kolodvor 10 minuta prije polaska. Vlak je bio točan. Otrčao sam utrku za 1.15h. U povratku je vlak ponovno bio točan. Preko puta mene je sjedio čovjek srednjih godina i spavao. Nije hrkao. U Aachen sam došao oko 22h i otišao spavati.
A sad bi bilo dobro da objasnim zašto uopće idem u Eindhoven. Sutra imam zadnju utrku ove sezone, polumaraton u već više puta spomenutom Eindhovenu. Na utrci se očekuje 17 000 natjecatelja i 160 000 gledatelja uz stazu. Za cilj sam postavio 1.14h (tempo 3.30 min/km). Cilj možda izgleda malo ambiciozno, ali ako ne postavim ambiciozan cilj ne mogu se dovoljno motivirati. Osim toga, svi znamo da Nada umire zadnja.
Lani sam krenuo sa postupnim prelaskom iz štikli za trčanje prema minimalističkim tenisicama. Ove sezone sam trčao u Brooks Racer ST i Brooks T5 Racer, a sad sam napravio još jedan korak u tom pravcu kupovinom Brooks Mach 11 tenisica. Tek sam nedavno skužio da postoje tenisice iz skupine "cross country spikes", a postoje i modeli bez šiljaka (spikeless). Takav tip tenisica mi se odmah svidio jer je peta još manje naglašena nego u "racericama" za cestu. Našao sam neku trgovinu sa trkačkom opremom u Aachenu i mailom im poslao upit imaju li taj model. Odgovorili su da nemaju, ali da će naručiti, te da im javim veličinu. Nakon što sam im poslao veličinu, dobio sam odgovor da su ih već naručili i da će biti u trgovini u roku 3 radna dana (znači ponedjeljak ili najkasnije u utorak), te da dođem i ostavim 20 eura pologa. Ponovno su mi se javili već u petak i rekli da su tenisice uranile i da mogu doći po njih. Još su mi rekli da ih mogu vratiti ako mi ne budu odgovarale za vrijeme trčanja.
Danas sam ih isprobao na treningu i zadovoljan sam. Udobne su i lagane. Možda ću ih nositi i sutra na utrci. Nije baš najpametnije koristiti nove tenisice na utrci, ali iz nekog razloga T5 i moje lijevo stopalo nisu kompatibilni, pa me uvijek nažuljaju na istom mjestu, a za ove sam skoro siguran da me neće nažuljati. Jedini problem bi mogla biti mokra podloga. Malo proklizavaju na mokroj kocki.
Inače, ove sezone nisam imao nikakvih problema sa ozljedama. Jedini period prije ovoga kad nisam imao problema sa ozljedama je bio kad sam tek počinjao s trčanjem. Tada nisam ništa znao o treningu ni o obući za trčanje, tako da sam naglo povećao kilometražu i trčao sam u nekom Reebokovom ultra laganom modelu za utrke. Zbog naglog povećanja volumena dugo vremena sam vukao jaku upalu mišića. Treninge bi jedva odradio, a van treninga nisam mogao potrčati za tramvajem. Kao da sam prizivao ozljedu, ali prva ozljeda je došla tek nakon što sam se malo "educirao" i kupio tenisice u skladu sa savjetima "stručnjaka". Nakon toga su se ozljede zaredale, a njihova učestalost se smanjila tek kad sam počeo prelaziti na laganije modele tenisica. Možda je sve to slučajno, možda ne, ali u svakom slučaju, ja ću postupno preći u minimalističke tenisice, a ako se ja zeznem možete učiti na mom primjeru .

Evo i malo linkova na neke blogove koji su mi zanimljivi.
Anton Krupicka ultramaratonac, dvostruki pobjednik 100 milja Leadvillea. Uglavnom piše ultra duge tekstove o ultra dugim trčanjima. Zvuči dosadno, ali iz nekog razloga to mi je zanimljivo čitati. Između ostalog napisao i ovaj članak o tenisicama.
Joe Parkins, američki biciklist koji je prije x godina došao u Belgiju da bi se utrkivao. Na blogu uglavnom odgovara na pitanja čitatelja o tom razdoblju svog života. Napisao je i knjigu koju sam naručio, ali je još nisam dobio.
Krešimir Mišak, voditelj emisije "Na rubu znanosti". Na blogu, kao i u emisiji, iznosi neke ideje koje izgledaju nevjerojatno, ali ako mozak oslobodimo ograničenja koja nam je društvo nametnulo njegovi tekstovi postaju zanimljivi.



Post je objavljen 10.10.2009. u 16:07 sati.